Antagonisti faktora nekroze tumora α (engl. Tumor Necrosis Factor, TNF-α) učinkoviti su u liječenju autoimunih reumatoidnih i upalnih bolesti crijeva, ali se čak u 30 % bolesnika ne postiže remisija bolesti. Cilj istraživanja bio je ispitati postoji li razlika u kliničkom i biokemijskom odgovoru na terapiju anti-TNF-α protutijelima ovisno o polimorfizmima gena TNF-α na položajima -238 G/A (rs361525) i - 308 G/A (rs1800629). U istraživanje je bilo uključeno 112 bolesnika od čega 66 s upalnim bolestima crijeva te 46 bolesnika s autoimunim reumatoidnim bolestima. Na terapiji infliksimabom (IFX) bilo je ukupno je 73 bolesnika, a 39 na terapiji adalimumabom (ADM). Bolesnici su praćeni 6 do 12 mjeseci od početka biološke terapije. Svim je bolesnicima određena koncentracija C reaktivnog proteina (CRP), lijekova IFX i ADM i protutijela na te lijekove kao i genotip polimorfizama rs361525 i rs1800629 gena TNF-α. Bolesnicima s upalnim bolestima crijeva određena je i koncentracija fekalnog kalprotektina (fKal), dok je onima s autoimunim reumatoidnim bolestima klinički odgovor praćen ocjenama aktivnosti reumatoidnih bolesti. Ni koncentracije IFX i ADM kao ni pojavnost i koncentracije protutijela na studirane lijekove nisu se razlikovale ovisno o genotipovima polimorfizama rs361525 i rs1800629 gena TNF-α. Koncentracija CRP nakon 12 mjeseci terapije bila je viša u bolesnika s genotipom GG nego u onih s genotipom GA na položaju -238 gena TNF-α, dok nije bilo razlike u koncentraciji CRP kod različitih genotipova na položaju -308 gena TNF-α. Koncentracija fKal nije se razlikovala ovisno o genotipu polimorfizama rs361525 i rs1800629 gena TNF-α. Remisija je postignuta kod 63 % bolesnika, neovisno o genotipu studiranih polimorfizama. Bolesnici s autoimunim reumatoidnim bolestima genotipa GG u oba ispitivana polimorfizma imali su statistički značajno bolji odgovor na terapiju u odnosu na bolesnike s genotipom GA ili AA. Univarijatnom regresijskom analizom pokazano je da je postizanje terapijske koncentracije IFX i ADM izglednije kod muškaraca, a pojava protutijela na lijekove manje izgledna. U bolesnika s RA izglednija je pojava protutijela na lijekove, a manje izgledno je postizanje terapijske koncentracije lijekova, dok kod ostalih bolesti univarijatnom regresijskom analizom nisu dobiveni statistički značajni omjeri izgleda. Remisiju bolesti može predvidjeti koncentracija CRP 6 i 12 mjeseci nakon terapije, dok se klinički odgovor na terapiju ne može predvidjeti ne temelju genotipa studiranih polimorfizama.