Shizofrenija je psihijatrijska bolest koju karakteriziraju nuspojave kao što su halucinacije, psihoze, deluzije, asocijalnost, poremećaj pažnje i slično. To je kompleksan poremećaj središnjeg živčanog sustava čija etiologija i patofiziologija nije kompletno poznata. Za nju postoje limitirane mogućnosti liječenja koje se uglavnom moraju cjeloživotno provoditi jer je shizofrenija kronična bolest. Simptomi kojima se shizofrenija opisuje mogu se podijeliti na pozitivne (halucinacije, psihoze, deluzije), na negativne (alogija, avolicija) i na kognitivnu disfunkciju koja se uglavnom opisuje manjkom samokontrole i motivacije. Kako bi se ove domene simptoma držale pod kontrolom i kako bi se bolesnicima omogućio normalan život u kojem su integrirani u društvo, nužna je terapija antipsihoticima. Otkriće klorpromazina u 50.- im godinama prošlog stoljeća predstavljalo je presedan u životima ljudi koji su patili od shizofrenije jer im je to omogućilo da ih se otpusti iz psihijatrijskih ustanova i inkorporira u društvo. Razlog tome je taj što je klorpromazin vrlo učinkovito reducirao uznemirujuće pozitivne simptome. Kao predstavnik antipsihotika prve generacije (APG), klorpromazin je otvorio vrata mnogobrojnim istraživanjima koja su rezultirala s velikim brojem lijekova koja su djelovala prema mehanizmu klorpromazina. Ono što je uvelike utjecalo na primjenu takvih lijekova je potencijal za razvoj ekstrapiramidnih sindroma (EPS) od kojih se mogu izdvojiti tremor i tardivna diskinezija (TD). Međutim, sintetiziranjem klozapina 1960.-ih godina, ponovno se promijenio tok istraživanja te se ubrzo ispostavilo da klozapin jednako dobro djeluje na pozitivne simptome kao i antipsihotici prve generacije, ali s krucijalnom razlikom da ne uzrokuje EPS te da također pokazuje utjecaj nad negativnim simptomima i tardivnom diskinezijom. Zbog toga se težilo sintezi lijekova s mehanizmom djelovanja sličnijem klozapinu te su takvi lijekovi nazvani antipsihoticima druge generacije (ADG). Ubrzo nakon uvođenja antipsihotika prve generacije u kliničku praksu, utvrdilo se da takvi lijekovi blokiraju dopaminske D2 receptore u limbičkom sustavu mozga (kolijevka pozitivnih simptoma), ali i u strijatalnom sustavu što ima za posljedicu razvoj EPS-a. S druge strane, antipsihotici druge generacije, osim što su antagonisti D2 receptora, ponašaju se i kao antagonisti serotoninskih receptora te pokazuju selektivnost prema određenim skupinama neurona u mozgu zbog čega je potencijal od razvitka EPS-a manji. Osim afiniteta prema serotoninskim i dopaminskim receptorima, ove dvije skupine antipsihotika djeluju i na neke druge sustave pa stoga mogu imati i antikolinergične, antihistaminske, antimuskarinske i antiadrenergične učinke koji utječu na njihova farmakološka svojstva. U novije doba, govori se o parcijalnom agonizmu kao temelju mogućeg mehanizma djelovanja antipsihotika treće generacije što bi uvelike reduciralo nuspojave koje pokazuju njihovi prethodnici, ali bi i dalje učinkovito djelovali protiv pozitivnih i negativnih simptoma te kognitivne disfunkcije.