Gubitkom vanjske i unutrašnje ljušture zbog selekcijskog pritiska koštunjača u mezozoiku, u hobotnica (Octobrachia) se razvio niz adaptacija na marinski okoliš. Cilj ovog rada je opisati anatomsko-fiziološke i bihevioralne prilagodbe koje ujedinjuje rad visoko cefaliziranog živčanog sustava. Od predatora hobotnice se brane izbacivanjem tinte, aposematičkom obojanošću i mimikrijom. Koordiniraju vizualni, živčani i pokrovni sustav kako bi imitirale okoliš ili drugi organizam promjenom obojanosti i teksture kože. U lovu koriste nekoliko tehnika služeći se razvijenim vizualnim osjetilima i kemosenzornim prijanjaljkama lociranim na pokretljivim krakova. Ženke se pare jednom u životu s više muških partnera kako bi osigurale genetski kvalitetno potomstvo o kojem se brine. Roditeljske jedinke umiru nedugo nakon što se izlegnu mlade hobotnice. U svom kratkom životnom ciklusu razvijaju inteligenciju i kognitivne sposobnosti kojima se izdvajaju od ostalih beskralježnjaka. Daljnjim istraživanjem prilagodbi hobotnice u promjenjivim okolišnim uvjetima, stvorit će se šira slika o evoluciji adaptacija i važnosti hobotnica u marinskim ekosustavima.