Staklo je materijal koji se koristi u gotovo svim sferama ljudskog zanimanja. Često se staklo opisuje kao amorfna tvar neuređene strukture i ne može se poistovjetiti s krutinama kristalne forme niti se može u potpunosti reći da se radi o amorfnoj tvari. Sastav komercijalno dostupnih i najčešće korištenih stakala varira s obzirom na njegovu namjenu, pa je zato u mnogim granama industrije staklo, koje je najčešće silicijev oksid, modificirano dodatkom oksida alkalijskih, zemnoalkalijskih i prijelaznih metala kako bi se postigla određena svojstva važna za njegovu primjenu. Važnu ulogu stakla ima njegova površina, jer na površini dolazi do kontakta s drugim tvarima i fazama što može uzrokovati do oštećenja ili pucanja. Specifični premazi stakla koji se koriste u industriji promijenili su mehanička površinska svojstva na način da su stakla izdržljivija i manje sklona oštećenjima. Moderne metode kojima se proučava površina, uključujući računalne simulacije, otkrile su više mehanizama kojima tvari iz okoliša poput plinova i vode iz zraka utječu na strukturu stakla i njegovo trajanje. Kemijska izdržljivost je svojstvo kojom se često opisuje inertnost, odnosno sposobnost stakla da se odupire vanjskim utjecajima koji mogu narušiti molekularnu strukturu, s naglaskom na one vrste stakla koje se najčešće koriste u građevini, industriji pa i u ljudskoj svakodnevnici. Nabijanje stakla reakcijama na površini omogućile su razvijanje metoda za koje je staklo idealan materijal zbog osjetljivosti površinskog potencijala na H + , Na+ , K+ , Li+ i NH4 + ione, te se staklo koristi kao osjetljive membrane u ion-selektivnim elektrodama.