Neoplazma ili novotvorina je tkivna promjena nastala abnormalnim procesima rasta koja može i ne mora formirati masu. Da bi došlo do formiranja neoplazmi i neoplastičnih stanica one moraju proć kroz razne transformacijske procese poput metaplazije ili displazije prouzrokovane oštećenjem DNA. Ti procesi sami za sebe ne moraju nužno voditi prema neoplaziji, njoj prethodi akumuliranje velikog broja genetskih promjena kroz dugi niz godina. Takve jednom transformirane tumorske stanice mogu se klasificirati prema svojoj diferenciranosti i staničnom odnosno tkivnom tipu iz kojega potječu. Velika pojavnost takvih oboljenja gdje prema projekcijama 39.6% ljudi tijekom života će biti dijagnoziran rak dovelo je do iznimne potrebe za razvitkom dijagnostičke, farmaceutske i biotehnološke industrije usmjerne prema borbi protiv tumorskih oboljenja. Pri liječenju tih bolesti najčešće korištena sredstva su kemoterapeutici čija primarna funkcija je uništavanje tumorskih stanica kroz razne mehanizme kao što su primjerice blokiranje replikacijskih enzima, bitnih staničnih signalnih proteina, metaboličkih puteva te kroz izmjenu imunoregulacije ili induciranje apoptoze. Česta manjkavost kemoterapije očituju se u činjenici da nije uspješna u svim slučajevima, a i kada pomaže neće nužno uvijek dovesti do totalnog uništenja tumora. Glavni razlog tog problema kemoterapeutskih režima je razvitak otpornosti kod tumorskih stanica koja se postiže kroz hiperprodukciju raznih zaštitnih proteina primjerice p-glikoproteina i PD-L1, genetički zbog moduliranja ekspresije i amplifikacije određenih gena, epigenetički zbog kromatinskog i histonskog remodeliranja te interaktomski zbog utjecaja na razne unutarstanične signalne puteve. Upravo zbog takvih mehanizama veliki dio eksperimentalnih onkoloških istraživanja se odnosi na dizajniranje inovativnih tretmana za dokidanje otpornosti takvih rezistentnih stanica.