Otapanje soli možemo podijeliti u dva procesa. Prvi proces je narušavanje kristalne strukture i oslobađanje iona u otopinu, a drugi je okruživanje nastalih iona molekulama otapala, odnosno solvatacija. Entalpijske i entropijske promjene koje se zbivaju otapanjem soli ovise o mnoštvu čimbenika kao što su kristalna struktura soli, veličina i naboj iona, vrsta otapala te je gotovo nemoguće predvidjeti topljivost soli bez eksperimentalnih mjerenja. Mjerenjem termodinamičkih veličina za razne soli može se objasniti zašto su neke soli topljivije od drugih i što sve utječe na topljivost soli. Većina soli se najbolje otapa u vodi zbog polarnosti vode te mogućnosti ostvarivanja elektrostatskih interakcija i s kationima i s anionima. Otapanje može biti egzoterman ili endoterman proces. Ako je proces egzoterman, povišenjem temperature smanjit će se topljivost soli, a ako je endoterman, povišenjem temperature topljivost soli će se povećati. Dodatkom iona u otopinu soli koji je jednak jednom od iona soli, smanjit će topljivost soli. Ovaj efekt se zove efekt zajedničkog iona. Dodatkom iona u otopinu soli koji nije jednak ionu soli, topljivost soli će se povećati.