Automatsko upravljanje sustavima je bitna sastavnica suvremenih tehnoloških rješenja. Sustav je uređena cjelina pojedinih dijelova koji s okolinom komuniciraju preko ulaznih i izlaznih signala. Pomoću fizičkih zakona, potrebno je napraviti matematički model sustava iz kojeg nastaje reprezentacija sustava u vremenskoj domeni, tj. prostor stanja sustava. Pomoću definicija upravljivosti, osmotrivosti, stabilnosti i detektabilnosti otkrivaju se važna svojstva sustava koja govore o mogućnosti implementacije automatskog upravljanja na željeni način. Kako bismo stabilizirali sustav, koristeći odgovarajući upravljački signal, potrebno je dizajnirati povratnu vezu metodom namještanja svojstvenih vrijednosti. Nedostatak određenih smjernica gdje postaviti svojstvene vrijednosti predstavlja problem u praksi. Pitanje dizajna sustava rješava se najčešće kompromisom, tako da se zadovolje traženi kriteriji performanse sustava. Stabilnost sustava, s obzirom na tražene kriterije, postiže se linearno kvadratnim regulatorom LQR (engl. Linear Quadratic Regulator) ili linearno kvadratnim Gaussovim regulatorom LQG (engl. Linear Quadratic Gaussian). LQR optimizira determinističke sustave, dok se LQG bavi optimizacijom performansi stohastičkih sustava. Za pronalaženje LQR i LQG regulatora potrebno je numeričko rješavanje neprekidne algebarske Riccatijeve jednadžbe. U radu je pokazano da se sustavi sa više ulaza i izlaza mogu kontrolirati pomoću LQR i LQG regulatora u vremenskoj domeni.