Sa porastom dubine raste tlak, a plinovi se tlače na manji volumen. U tim uvjetima se u tijelu čovjeka javljaju razne komplikacije. U dubinama dušik ima narkotično djelovanje, kisik pogubno djeluje na živčani sustav, a ugljični dioksid kod neispravne ronilačke opreme izaziva narkozu i anesteziju. Ako ronilac u moru provede toliko vremena da se u njegovu tijelu stignu otopiti velike količine dušika, a zatim naglo izroni na površinu u tjelesnim tekućinama se stvara velika količina dušičnih mjehurića. Oni izazivaju razna oštećenja i ovu pojavu zovemo dekompresijskom bolesti. Kod ljudi se ona javlja već na 10-20m dubine, no postoje organizmi koji su cijelu svoju fiziologiju prilagodili životu u dubinama. Primjer je Vedelova foka koja ima prilagodbe koje joj omogućavaju da zaranja do čak 600 m. Tijekom ronjenja njezina pluća nisu u funkciji, pa većina dušika iz pluća ne uđe u krvotok. Time je spriječen nastanak mjehurića i embolije. Osim toga, foke imaju veliku količinu hemogobina i mioglobina, kontroliraju dotok krvi u različite organe ovisno o njihovoj potrebi za kisikom te nemaju rezidualni volumen u plućima. Pitanje je kako bi se u usporedbi sa ovim modelom i ljudi mogli bolje prilagoditi na život u dubinama. Proučavanjem fiziologije ronjenja kopnenih sisavaca utvrđeno je da postoji „odgovor na ronjenje“. To je automatska pojava promjene toka krvi i smanjenih otkucaja srca kako bi se osiguralo da su srce i mozak neprestano opskrbljeni kisikom. Uz to se tijekom ronjenja dijafragma izboči prema gore, plućne krvne žile se začepe i poveća se promjer srca.