Institut zaštićenog najma uveden je u zakonodavstvo Republike Hrvatske prijelaznim i završnim odredbama Zakona o najmu stanova, tijekom procesa pretvorbe prava vlasništva nad zatečenim stambenim fondom iz režima društvenog u režim privatnog vlasništva. Kako korištenje stanova temeljem stanarskog prava, nakon ustavne reforme iz 1990. godine, više nije bilo moguće, zakonodavac je odlučio odnose između nositelja stanarskih prava na stanovima koji su bili u vlasništvu trećih osoba zamijeniti klasično građanskopravnim institutom najma. Radilo se, naime, o kategoriji stanova koja nije bila obuhvaćena drugim propisima. Tako su bivši nositelji stanarskog prava ex lege postali najmoprimci, a vlasnici stanova najmodavci. Potvrđujući kontinuitet vlasništva nad tim stanovima bivšim je nositeljima stanarskog prava takvom pretvorbom zajamčen nastavak korištenja stanovima na neodređeno vrijeme na ugovornoj osnovi, propisivanjem zaštićene najamnine i otežanih razloga za otkaz. U ovom se diplomskom radu analizira položaj vlasnika stana/najmodavca u odnosu na bivšeg nositelja stanarskog prava, uzimajući u obzir specifičnosti zaštićenog najma prema važećem Zakonu o najmu stanova, praksi domaćih sudova vezano uz prijepore kod uvjeta za ostvarivanje prava na zaštićenu najamninu, praksi Ustavnog suda Republike Hrvatske, praksi Europskog suda za ljudska prava u predmetu Statileo protiv Hrvatske te najnoviji Prijedlog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o najmu stanova.