Ovaj rad prati razvoj instituta oporuke kroz sva razdoblja rimske države posebno Justinijanovog zakonodavstva pa sve do suvremenog hrvatskog zakonodavstva. Oporuka kao jedan od temelja nasljeđivanja poznata je u Rimu od najstarijih vremena. Nastala je usporedno s razvitkom privatnog vlasništva. Oblici i pravila oporučnog nasljeđivanja mijenjali su se i razvijali u skladu s općom evolucijom rimskog privatnog prava prateći promjene u društvenim i gospodarskim okolnostima kroz koje je antički Rim prolazio, s vrhuncem u okvirima Justinijanove kodifikacije u prvoj polovici 6. st. Riječ je o dužem periodu koji zahtijeva detaljniju raščlambu koja je predmet ovog rada pri čemu se pokušava utvrditi i utjecaj rimskog prava na suvremeno pravo u pogledu određenih pitanja oporučnog nasljeđivanja. Već je kod Justinijana oporučitelju dana gotovo potpuna sloboda glede mjesta, vremena oporučivanja, predmeta i sadržaja oporučnog raspolaganja, što su sve bitne karakteristike oporuke u suvremenom hrvatskom pravu. Nakon raščlambe koja je izvršena u radu vidljivo je da je rimsko pravo putem recepcije uređenja koje nam je ostavljeno u okvirima Justinijanove kodifikacije bitno utjecalo na razvoj oporuke i u suvremenom nasljednom pravu. Iako postoje određene razlike u određenim pretpostavkama i formama, u biti sama podjela oblika oporuke te uređenje ostalih elemenata oporučnog raspolaganja, kao na primjer imenovanje nasljednika kao temelj, supstitucije, opoziv i slično, ostali su skoro isti ili vrlo slični onome što je bilo utvrđeno već u rimskom pravu. Institut izvršitelja oporuke u suvremenom hrvatskom pravu prikazan je u svijetlu usporedbe i razvoja instituta familie emptor u rimsko doba.