Živimo u dinamičnom svijetu s visokom razinom prometne interakcije i migracija, a osoba težište svojih životnih interesa može imati i u nekoj drugoj državi ili mjestu koje nije njezino prebivalište. Tako mogu nastati životni odnosi koji imaju u sebi međunarodnog elementa. U grani međunarodnog privatnog prava, poveznica uobičajeno boravište se veže za osobni statut te mora dovesti do mjerodavnog prava koje će biti najbliže sa životnom situacijom. Glavni razlozi nastanka ove poveznice bili su potreba određivanja prava mjerodavnog za pojedina pitanja osobnog statuta fizičkih osoba, npr. prava mjerodavnog za osobe bez državljanstva, za određivanje prezimena, zatim za pravo mjerodavno za roditelje i djecu, no i za druge statute poput ugovornog i nasljednog. Poveznica uobičajeno ili redovno boravište upućuje dakle na lex firmae habitationis, pravo uobičajenog boravišta. Ova poveznica prihvaćena je prvo u međunarodnim ugovorima početkom 20. stoljeća, prvenstveno u haaškim konvencijama, iz kojih su pojedine države preuzimale u nacionalne kodifikacije međunarodnog privatnog prava, odnosno unosile u svoje pravne sustave. Njezinim prihvaćanjem kolizijska pravila postaju bogatija za još jednu poveznicu, uz državljanstvo, prebivalište i boravište. Rezolucijom Vijeća Europe iz 1972. određene su okolnosti koje se moraju ispuniti da bi boravište bilo uobičajeno. Tako u točkama 7-11 određuje se da uobičajeno boravište ne ovisi o dopustivosti od strane nekog pravnog poretka niti ovisi o drugoj osobi, a uobičajeno boravište osobe će biti u državi u kojoj ona ima središte svojih osobnih i profesionalnih interesa. Pri određivanju sastavnica koje se moraju ispuniti da bi boravište postalo uobičajeno u obzir su uzeti objektivni i subjektivni elementi.