Tijekom postupka europeizacije pred Hrvatsku, ali i ostale zemlje koje se žele priključiti članstvu Europske Unije, postavljen je preduvjet izgradnje odgovorne i efikasne uprave kao i odgovarajućeg službeničkog sustava. Usprkos želji za reformom Zakon o državnim službenicima koji je trebao definirati ključne elemente službeničkog sustava, koji uključuju sustav napredovanja, donijet je ishitreno te je uređenje tih pitanja ostavljeno uredbama vlade, što se kasnijim uredbama i drugim podzakonskim aktima nastojalo ispraviti. Ocjenjivanje službenika u državnoj upravi i lokalnoj samoupravi značajan je instrument upravljanja ljudskim potencijalima i sredstvo za napredovanje koje je ključan element službeničkog zakonodavstva. U suvremeno doba postoje tri temeljne škole sustava ocjenjivanja, koje se mogu podijeliti na sustave usmjerene na mjerila, sustave usmjerene na ponašanje i sustave usmjerene na mjerenje rezultata. Budući da je postupak, ali i kriteriji ocjenjivanja zakonom drugačije definirani za službenike u državnoj upravi te one u lokalnoj samoupravi, obje skupine su obrađene glede najvažnijih odredaba koje se tiču postupka ocjenjivanja. U ulozi ocjenjivača, koji predstavljaju jedno od ključnih pitanja sustava ocjenjivanja, u pravilu se nalaze neposredno nadređeni službenici. S obzirom na postupak ocjenjivanja i ulogu ocjenjivača, razlikuju se ocjenjivači unutar organizacije i ocjenjivači izvan organizacije. Službenici u državnoj upravi, pored posebnih, ocjenjuju se na temelju općih kriterija među kojima su djelotvornost u obavljanju poslova, točnost, preciznost, učinkovitost i pouzdanost u obavljanju poslova, pridržavanje rokova za izvršavanje poslova. Kod državnih službenika u lokalnoj samoupravi kriteriji su opisani prema razinama iskazane stručnosti, kreativnosti i samoinicijativnosti, kvalitete i opsega obavljenih poslova te odnosa prema radnom vremenu. Sustav ocjenjivanja razlikuje mnogobrojne svrhe, koje se mogu svrstati u prosudbenu i razvojnu kategoriju. Prosudbeni modeli vezani su uz vanjske nagrade i kazne koje ovise prvenstveno o učinkovitosti službenika u obavljanju svoje funkcije, dok su razvojni modeli više usmjereni na potencijale, trenutačna znanja, vještine i sposobnosti koje pojedinac posjeduje. Postoje opći problemi koji se javljaju kod ocjenjivanja, ali i oni koji proizlaze iz organizacijskih i strukturalnih obilježja organizacije. Sustav ocjenjivanja pronalazi svoje početke u Zakonu o državnim službenicima i namještenicima i o plaćama nositelja pravosudnih dužnosti iz 1994. godine. Danas su ključni elementi sustava definirani Zakonom o državnim službenicima te Uredbom o postupku i kriterijima ocjenjivanja državnih službenika.