| Sažetak | Naime, tijekom 20. stoljeća dolazi do promjene strukture klasične državne uprave, uslijed pokušaja da se što više prilagodi novim reformama, koje su prožete prvenstveno ekonomskim vrijednostima, privatizacijom i liberalizacijom javnog sektora, čime započinje razdoblje nove javne uprave. Poseban poticaj regulacijskoj državi, u europskim zemljama, daje Europska unija kroz proces europeizacije, kao i kretanja na europskoj razini u čijem središtu su agencije kao idealtipske organizacije, što je dovelo do razvijanja fleksibilnog agencijskog modela javne uprave. Širenjem opsega zadataka javne uprave, dolazi i do kompleksnosti u pogledu njihova rješavanja, čime se službe od općeg gospodarskog interesa prepuštaju djelovanju tržišta koje regulira i nadzire država, s obzirom da je direktno pružanje tih usluga prepustila privatnopravnim pružateljima, a ona sama se reorijentirala na njihovu regulaciju. Prema tome, regulatorne agencije reguliraju velika sektorska tržišta poput energetskog, telekomunikacijskog i sl. te implementiraju javne politike odnosno ispravljaju tržišne nedostatke i osiguravaju nesmetano funkcioniranje tržišta, kao i zaštitu potrošača i korisnika, u okviru politika tržišta rada i socijalnog osiguranja, zdravstva ili obrazovanja itd.
Svrha ovog rada jest prikazati provedbu postupaka savjetovanja s javnošću u hrvatskim regulatornim agencijama, s posebnim osvrtom na uključenost reguliranog sektora i korisnika u navedene postupke. Kreiranje javnih politika i javno upravljanje općenito, trebali bi polaziti od transparentnosti i otvorenosti, odnosno trebali bi se odvijati na vidljiv i pristupačan način, uz mogućnost sudjelovanja zainteresirane javnosti u procesima donošenja propisa kroz postupke savjetovanja s tijelima javne vlasti, drugim državnim tijelima i pravnim osobama s javnim ovlastima. |
