Oznaka zemljopisnog podrijetla je svaki znak koji upućuje na područje iz kojeg proizvod proizlazi i zahvaljujući tome ima veću kvalitetu. U Europskoj uniji, pa tako i Republici Hrvatskoj, postoje dvije vrste oznaka zemljopisnog podrijetla, zaštićena oznaka izvornosti i zaštićena oznaka zemljopisnog podrijetla koje se međusobno razlikuju s obzirom na intenzitet veze proizvoda i zemljopisnog područja. U Europskoj uniji se razvio sui generis sustav te se zaštita pruža kroz postupak registracije na nacionalnoj razini koja je preduvjet za registraciju i na europskoj razini. Jednom kada je naziv registriran pruža mu se apsolutna zaštita od bilo kakvog neovlaštenog korištenja te je takav način zaštite strog. Uspostavljanjem tako široke zaštite Europska unija nastoji osigurati ostvarenje niza ciljeva koji su bitni kako bi se uz očuvanje stabilnog položaja stvorila i značajna prednost europskih proizvođača i prerađivača na globalnom tržištu proizvoda označenih oznakama zemljopisnog podrijetla. Takav sustav zaštite je kritiziran od strane međunarodne zajednice predvođene državama koje oznake zemljopisnog podrijetla ne priznaju kao posebno pravo intelektualnog vlasništva i od strane država članica i proizvođača i prerađivača iz država članica koji traže promjene u postojećem sustavu zaštite. Zaštitu oznaka zemljopisnog podrijetla u Republici Hrvatskoj provodi Ministarstvo poljoprivrede u postupku registracije koji je od ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju u potpunosti usklađen s europskim postupkom registracije. Kao najveća prepreka za registraciju naziva, uz izradu specifikacije, jest ta što zahtjev mogu predati samo skupine proizvođača što predstavlja problem jer je udruživanje proizvođača još uvijek novina u Republici Hrvatskoj.