Problematika pobojnih odluka glavne skupštine (kao i ostalih odluka s nedostacima) vrlo je značajna s aspekta djelovanja svakog društva, kako u teoriji tako i u praksi. Premda se odlučivanjem na glavnoj skupštini očituje volja društva prema unutra jer glavna skupština nije organ koji vodi poslove društva, u određenim zakonom predviđenim slučajevima odlučivat će se i o poslovima koje društvo sklapa s drugim pravnim subjektima (to će prema čl. 275. st. 2. ZTD biti kad to od nje zatraži uprava, odnosno izvršni direktori društva). Prema tome, pravni učinci takvih pobojnih odluka protežu se kako na članove društva koji pritom čine privatnopravnu zajednicu usmjerenu na postizanje zajedničkih ciljeva društva, a posredno i na ostale sudionike pravnog prometa koji s društvom dolaze u korelaciju preko pravnih poslova koje s njime sklapaju. Radi pružanja pravne zaštite od takvih odluka, izričito je određen krug ovlaštenika na pobijanje odluka glavne skupštine kao i uvjeti po kojima je to moguće. Zaštita se u tom slučaju pruža putem tužbe za pobijanje, s tim da se do okončanja postupka u povodu tužbe za pobijanje može odrediti privremena mjera kojom će se do tada zaustaviti primjena takve odluke ako je vjerojatno da bi njezinim provođenjem društvu mogla nastati nepopravljiva šteta. Pravomoćna presuda kojom se utvrđuje da je određena odluka ništetna neće djelovati samo prema strankama u sporu već i šire, kako unutar društva na način da djeluje prema svakome u društvu premda nije bio stranka u sporu tako i prema svakoj trećoj osobi i općenito svim subjektima pravnog prometa. Ništetnost takve odluke objektivno je time utvrđena i u tome se u stvari očituje njezin konstitutivni učinak.