Pravna priroda države Bosne i Hercegovine je, kako sam navela u uvodu, a potom i objasnila kroz podijelu vlasti, jedinstvena u međunarodnopravnom smislu. Ta federacija sui generis pod protektoratom suočena je s nizom problema od kojih bih istaknula njih pet, a to su: nepostojanje definicije entiteta i definicije vitalnog nacionalnog interesa, postojanje trinaest ustava i statuta, postojanje Ureda visokog predstavnika te nespominjanje nacionalnih manjina. Teritorij Bosne i Hercegovine sastoji se od Federacije Bosne i Hercegovine, Republike Srpske i Brčko Distrikta. Federacija Bosne i Hercegovine i Republika Srpska su entiteti, ali nigdje ne saznajemo što su to entiteti zapravo. Može se zaključiti da su to dvije države u državi koje međusobno nisu ni u federativnim ni u konfederativnim odnosima. Stanovništvo se sastoji od tri konstitutivna naroda Hrvata, Srba i Bošnjaka. U ustavima i zakonima se spominju „ostali“ tj. pripadnici drugih naroda ali ne kao nacionalne manjine jer taj pojam u Bosni i Hercegovini nije raširen niti je zaštita nacionalnih manjina uspostavljena kao u ostalim razvijenim europskim državama. U principu se u Bosni i Hercegovini radi o tome da se štite interesi konstitutivnih naroda kroz njihovu zastupljenost u tijelima vlasti i njihovu mogućnost donošenja odluka. Takav slučaj je nepoznanica u ostatku Europe gdje su predstavnička tijela izabrana od naroda i rade za narod, a nisu izabrani od određenih narodnosti da rade za tu narodnost. Ustavi doneseni na teritoriju Bosne i Hercegovine su ustavi koji određuju najviše vrednote društvenog poretka, podijelu vlasti i ljudska prava ali problem postoji zbog činjenice egzistiranja trinaest ustava. Ustav bi trebao biti najviši akt neke države, a u slučaju Bosne i Hercegovine događa se to da je samo na području Federacije na snazi deset kantonalnih ustava. Ti ustavi jesu najviši akti za područje kantona na kojem su doneseni ali im je nadređen Ustav Federacije Bosne i Hercegovine. Ustav Federacije Bosne i Hercegovine kao i Ustav Republike Srpske, a i Statut Brčko Distrikta su pak podređeni Ustavu Bosne i Hercegovine koji se time pozicionira kao „nadustav“ i zbog toga se, po mom mišljenju, nikako ne mogu smatrati jednakopravnima. Evidentan je i problem vitalnog nacionalnog interesa. Vitalni nacionalni interes nije definiran Ustavom Bosne i Hercegovine, a definicije Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i Ustava Republike Srpske su toliko široke da se u stvarnosti bilo koje pitanje o kojem se želi raspravljati može podvesti pod tu definiciju i kao takvo dati pravo veta zainteresiranim stranama. Na taj način dolazi do blokiranja donošenja odluka i sustav se usporava što nikako ne doprinosi izgradnji jednakosti i demokratičnosti u društvu. Kao protuteža vitalnom nacionalnom interesu stoji Ured visokog predstavnika koji treba djelovati u situacijama kada institucije države u tome zakažu. Postavlja se pitanje kakva je to država i kakve su njene ovlasti kad je subordinirana odlukama čovjeka kojeg uopće ne bira sama nego je postavljen od strane međunarodne zajednice. Problem različitih interesa pripadnika konstitutivnih naroda na lokalnom nivou i dalje se ne smanjuje i dovodi do tenzija. Ukoliko se stanje ne promijeni moglo bi u budućnosti doći do drugačijih teritorijanih rješenja, izdvajanja pojedinog entiteta ili općim raspadom i stvaranjem novih država.