U arbitražnom postupku pod okriljem Međunarodnog centra za rješavanje investicijskih sporova, 2013. godine, donesen je pravorijek kojime je braći Micula i društvima pod njihovom kontrolom dosuđena naknada štete zbog povrede investicija poduzetih u Rumunjskoj. Konkretno, Rumunjska je, u postupku pregovora o pristupanju Europskoj uniji, poduzela određene mjere kojima je povrijedila standard poštenog i pravednog tretmana investicije propisanog bilateranim investicijskim sporazumom između Švedske i Rumunjske. Iako je spor o povredi investicije naizgled pozitivno okončan za podnositelje zahtjeva, naknadnim postupanjima Europske komisije cijeli je slučaj doživio jedan neočekivan obrat. Naime, Europska je komisija svojom odlukom zabranila isplatu naknade štete uz obrazloženje da se isplata naknade štete, odnosno ovrha pravorijeka, ima smatrati državnom potporom koja je nespojiva s unutarnjim tržištem Europske unije. Odluka Europske komisije otvara pitanje sukoba pravorijeka u investicijskim arbitražama s pravom Europske unije o državnim potporama, a konačni odgovor na to pitanje treba dati Sud Europske unije u predmetima koji su još uvijek u postupku. Međutim, slučaj Micula protiv Rumunjske otkriva još jedan problem kojime se Europska komisija bavi još od usvajanja Lisabonskog ugovora, a to je pitanje valjanosti bilateralnih investicijskih ugovora koji su na snazi između država članica Europske unije. Cilj ovoga rada jest analiza slučaja Micula u postupku pred arbitražnim sudom te analiza odluke Europske komisije, s posebnim osvrtom na sustav rješavanja investicijskih sporova između država članica Europske unije.