Vrijeme predstavlja jedinstveni ekonomski resurs. Kao takvo je u ograničenom smislu prepoznato u okviru mikroekonomije, međutim gotovo je u potpunosti zanemaren u okviru makroekonomije. U kontekstu sveprisutne teme održivog razvoja ovaj rad nastoji preispitati ispravnost trenutačnog odnosa radnog i vremena preostalog nakon rada. Ovo pitanje je rijetko u fokusu ekonomske znanosti zbog neprepoznatog potencijala slobodnog vremena. Rad naglašava kreativni potencijal slobodnog vremena, te vezano uz to, promičem ideju usmjerenog razvoja hobi kulture kao katalizatora poduzetništva. Razlog se krije u komplementarnosti hobi kulture i poduzetničke kulture. Aktivno provođenje slobodnog vremena u formi hobija potiče kreativno ponašanje i omekšava averziju prema riziku. Nadalje, ovaj rad nastoji sažeti suvremene spoznaje o efektima skraćivanja radnog vremena i povezati ih s tezom o kreativnim potencijalom slobodnog vremena. Suvremene spoznaje ekonomske znanosti sugeriraju kako bi skraćivanje radnog vremena moglo izazvati značajan ekološki iskorak te sniziti troškove socijalne države. Oslobađanje slobodnog vremena i razvoj hobi kulture su također komplementarni konceptima zemlje znanja i cjeloživotnog obrazovanja. Nažalost, istraživanja za sada ne povezuju skraćivanje radnog vremena i rast zaposlenosti, ali zato postoje ozbiljne indikacije o rastu produktivnosti. Završni dio rada se bavi potrebitim reformama radi ostvarenja ideja iznesenih u ovome radu.