Sažetak | Ombudsman je nastao kao institucija kojoj je povjerena zadaća zaštite temeljnih ljudskih prava i sloboda, na jedan drugačiji, novi način. Karakterizira ga prije svega neformalnost postupanja, mogućnost ostvarivanja zaštite prava i sloboda bez pokretanja dugotrajnih i skupih sudskih postupaka, a samim time i dostupnost ombudsmana široj populaciji.
Ombudsman može biti institucionaliziran na ustavnoj ili zakonskoj razini, no kako je u većini zemalja uspostavljen ustavom, smatra se ustavnom kategorijom zaštite prava i sloboda građana.
Ratio postojanja institucije pučkog pravobranitelja sastoji se u zaštiti i promociji Ustavom, zakonima i međunarodnim pravnim aktima zajamčenih prava i sloboda, a njegov zadatak od 2008. godine postaje i rad na suzbijanju diskriminacije te promicanje jednakog postupanja, kao i zaštita prava osoba lišenih slobode, od 2011. godine.
Iako je aktivnost pučkog pravobranitelja danas značajno prepoznatljivija i prisutna u svijesti građana nego što je to bila devedesetih godina prošlog stoljeća, i dalje je potrebno intenzivno raditi na popularizaciji ove institucije u Hrvatskoj. Pučki pravobranitelj može samo utvrditi postojanje nepravilnosti ili nezakonitosti, odnosno povredu ili ugrozu ustavnih ili zakonskih prava i sloboda te uputiti preporuke, mišljenja, prijedloge i upozorenja. Zato djelovanje pučkog pravobranitelja nema potreban pravni autoritet, a sukladno tome niti mogućnost obvezivanja tijela na koja se pritužbe odnose da zaista i primjene upućene preporuke.
U jačanju autoriteta pučkog pravobranitelja, svakako, ključnu ulogu imaju javnost i mediji preko kojih pučki pravobranitelj omogućuje građanima transparentan uvid u svoj rad kako bi bili upoznati s razinom poštovanja ljudskih prava i sloboda te mogućnostima zaštite istih. Kako bi se postigla veća djelotvornost same institucije, nužna je suradnja pučkog pravobranitelja s posebnim pravobraniteljima, organizacijama civilnog društva i državnim tijelima (posebno Saborom koji, kako je izloženo u radu, neposredno utječe na provedbu preporuka pučkog pravobranitelja).
Zaključno možemo konstatirati da zahtjevi suvremenog društva u Hrvatskoj, koje iz dana u dan postaje sve otvorenije, time i kompleksnije, ostavljaju raspravu o ovom pitanju i dalje otvorenom za nove mogućnosti, čime se ne isključuje niti uvođenje novih specijaliziranih pravobranitelja, kao ni drugi mogući obrati. |