Svjedoci su u parničnom postupku jedno od najčešćih dokaznih sredstava. Da bi neka osoba bila svjedokom nije potrebno da ona ima poslovnu sposobnost nego je samo bitno da je sposobna dati podatke o činjenicama koje se dokazuju. O važnosti svjedoka kao dokaznog sredstva govori i činjenica da je svjedočenje opća dužnost svakoga što znači da se osobe koje sud pozove kao svjedoke moraju odazvati tom pozivu i da moraju svjedočiti. Za osobe koje se ne odazovu pozivu suda ili bez razloga odbiju svjedočiti sud ima na raspolaganju sankcije i može narediti da se osoba prisilno navede. Osobi koja odbije svjedočiti sud čak može i odrediti kaznu zatvora. Međutim, postoje određene kategorije osoba koje sud uopće ne smije saslušati kao svjedoke iz razloge što bi one mogle svojim svjedočenjem ugroziti određene državne interese. Također, postoje i kategorije osoba koje imaju privilegij nesvjedočenja, a postoje i razlozi radi kojih svaka osoba može uskratiti odgovor na pojedino pitanje. Svjedoke, kao i sva druga dokazna sredstva, u pravilu, predlažu stranke, a zatim ih sud poziva i saslušava prema zakonom utvrđenim pravilima. Iz razloga što je svjedočenje dužnost i što se svjedočiti mora, svjedoci imaju pravo na naknadu određenih troškova koji su im izazvani svjedočenjem.