Kroz povijest, a i danas, religija je uvijek predstavljala bitan aspekt ljudskog života. Njena važnost u javnom životu varira u raznim povijesnim razdobljima, no nederogabilno je da je uvijek bila prisutna. Nesporna je i važost bavljenja pitanjem religije, koja se nije zadržala samo u privatnoj sferi pojedinca, već je mijenjala i državne granice. Tako je pravo na religiju garantirano i međunarodnim dokumentima. Krenimo od Lisabonskog ugovora, temelja upravo Europske unije, gdje je u 10. članku zabranjena diskriminacija, među ostalim, temeljem religije.1 Nadalje, u 9. članku Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnjih sloboda jamči se uz slobodu mišljenja i savjesti i pravo vjeroispovjedi.2 Pravo čovjeka da (ne)vjeruje ne otvara tolike polemike koliko pitanje davanja prava vjerskim ili religijskim institucijama na isprepletenost s državom, koje je upravo i izvor iz kojeg crpimo važnost teme uređenja odnosa crkve i države, dovoljnu za obrađivanje u ovom radu. Kao predmet istraživanja uzeli smo područje Europske unije, ne samo jer nam je na određen način najbliže, već i zbog uloge religije u samoj integraciji Unije. Uzimajući u obzir izazove koji predstoje, u smislu povećanja Unije u smjeru zemalja središnje i istočne Europe, od kojih svaka donosi sa sobom vlastitu povijest i kulturu te vlastiti svjetonazor o odnosu prema religiji u društvu, postavlja se pitanje - predstavlja li tolika različitost problem ili zaista možemo biti ujedinjeni u njoj? Religija je u tom smislu značajna kao društveni fenomen, ne samo zato jer je prema definiciji nenacionalna značajka koja ne poznaje državne granice, već i iz razloga što zagovara postojanje jedne i jedine nadnacionalne (ideološke) istine. Upavno zato, njen utjecaj ne smije biti podcjenjivan, obzirom da religija, sada kao sociološka značajka, određuje život i vrijednosti osobe na višoj razini nego što se s političkog stajališta često pretpostavlja.