Atmosfera je naš najveći prirodni resurs. Mišljenja smo da je upravo to razlog zašto je toliko važno da se njezina zaštita kvalitetno regulira. Atmosfera sama po sebi ima regenerativna svojstva, ali u uvjetima koje ljudi stvaraju to se gotovo i ne primijeti. Prvo je, zapravo, pitanje pravnog režima koji primijeniti na atmosferu. Zračni prostor je neadekvatan zbog toga što je to prostorna dimenzija koja je ograničena, dok je atmosfera cirkulirajuća masa u neprestanom pokretu. Režim res communis omnium je, isto tako, ograničen prostornom dimenzijom, dok je režim zajedničke baštine čovječanstva, zapravo, ostao neprimijenjen. Specijalni izvjestitelj Komisije za međunarodno pravo misli da bi bilo dobro primijeniti režim koji je primijenjen na klimatske promjene, a to je zajednička briga čovječanstva. Degradacija atmosfere uključuje zagađenje zraka, oštećenje ozonskog omotača i klimatske promjene. Zagađenje zraka ozbiljan je problem koji se donošenjem i primjenom raznih konvencija, a pogotovo Konvencije o prekograničnom onečišćenju zraka na velikim udaljenostima uspio staviti pod kontrolu. Ozonski omotač nas štiti od štetnog ultraljubičastog zračenja i iznimno je bitan za održavanje života, zbog čega nije ni čudno da je pojavom ozonskih rupa nad Arktikom i Antarktikom porasla briga za njega. Rezultat je Konvencija o zaštiti ozonskog omotača i Montrealski protokol koji, čini se, kvalitetno reguliraju razine dopuštenih emisija tvari koje oštećuju taj Zemljin omotač. Pored toga ostaje još jedno područje koje čini atmosferu ranjivom, a to su klimatske promjene. Opća skupština UN-a je prepoznala važnost tog područja za čovječanstvo te je u Rezoluciji 45/212 (1990.) pozvala međunarodnu zajednicu da donese konvenciju radi reguliranja navedenih problema. Rezultat je Okvirna konvencija o promjeni klime i Kyoto protokol.