Inkluzija djece s intelektualnim teškoćama na svim razinama odgoja i obrazovanja zadnjih pedesetak godina zaokuplja pažnju svih njezinih dionika. Usvajanje Konvencije o pravima djeteta i Konvencije o pravima osoba s invaliditetom pridonijelo je promjeni položaja djece s intelektualnim teškoćama te pravu na njihovo obrazovanje u redovnim odgojno-obrazovnim ustanovama. Slijedom toga dolazi do potrebe mijenjanja politike obrazovanja i sustava zaštite djece s teškoćama, a kako bi im se omogućilo što uspješnije uključivanje u redovne odgojno-obrazovne programe te sam prijelaz prema tržištu rada. Obrazovna je inkluzija te razvoj i prilagodba odgojno-obrazovnih politika i podrške unutar sustava socijalne skrbi u Hrvatskoj središnje pitanje ovog rada. Težište je na djeci s intelektualnim teškoćama i posebnim odgojno-obrazovnim potrebama kojima je, uvažavajući koncept prava djeteta, važno omogućiti pristup obrazovanju te racionalno i operativno osigurati postizanje razvojnih i obrazovnih postignuća kroz individualiziranu i dodatnu podršku. Poseban je naglasak stavljen na iskustvo grada Velika Gorica. Iskustvo i odgojno-obrazovna praksa grada kroz projekat »Svako dijete ima pravo na obrazovanje« daju snažan poticaj za uključivanje djece s teškoćama. Obrazovna politika Republike Hrvatske, kao i njezin nacionalni kurikulum danas svim učenicima osigurava jednake mogućnosti za sudjelovanje u odgojno-obrazovnom procesu, u skladu s njihovim mogućnostima i zajedno s vršnjacima. Međutim, još uvijek nalazimo dualizam odgojno-obrazovnog sustava prisutan i u gradu Velika Gorica u kojem doprinos odgoju i obrazovanju djece s intelektualnim teškoćama imaju i posebne odgojno-obrazovne ustanove čija je simbolika iskazana kao segregacijska. Takav sustav ustanova uglavnom je pod integracijom dvaju ministarstava te se u radu na tom području isprepliću dvije politike obrazovna i socijalna. Kroz rad se isprepliće pitanje institucionalizacije djece radi odgoja i obrazovanja i potreba za procesom deinstitucionalizacije na putu prema socijalnoj inkluziji. Shodno tome postavlja se i pitanje postoji li mogućnost potpune inkluzije djece s intelektualnim teškoćama u redovne sustave odgoja i obrazovanja te postoje li saznanja i mogućnosti pružanja podrške i potpore svim čimbenicima na putu ka uspješnijoj integraciji i inkluziji. Prikupljenim podacima u osam redovnih i jednoj posebnoj odgojno-obrazovnoj ustanovi u gradu Velika Gorica te sagledavajući ih u kontekstu dostupnog sustava podrške za djecu s intelektualnim teškoćama u gradu te postojeće Strategije izjednačavanja mogućnosti i prava za osobe s invaliditetom grada Velike Gorice u razdoblju od 2014.-2018. godine, rad ukazuje na široki potencijal inkluzivnog grada. Naime, postoji jasno nastojanje da se razvije mreža podrške koja će biti na usluzi svoj djeci s intelektualnim teškoćama i njihovim roditeljima. Ipak, važno je i naglasiti kako je potrebno jačati suradnju svih dionika sustava odgoja i obrazovanja, socijalne skrbi, zdravstvene skrbi i grada u cilju boljeg i sveobuhvatnijeg inkluzivnog obrazovanja. Važno je i organizirati kontinuirana zajednička predavanja, edukacije i okrugle stolove na području podrške djeci s