U današnje vrijeme, vrijeme globalizacije i potrebe za harmonizacijom pravnih akata koji bi bili temelj veće povezanosti i pravne ujednačnosti na razini mnogo višoj od samih država,a to je razina Europe, ali i šire, postavilo se mnogo izazova koji se odnose na uređenje pitanja s međunarodnopravnim elementom. Ovaj diplomski rad bavit će se pitanjem određivanja mjerodavnog prava za izvanugovornu odgovornost, i to odgovornošću proizvođača za vlastite proizvode, za štetu koju proizvod prouzroči nekoj osobi. Za međunarodno privatno pravo to pitanje je zanimljivo jer može doći do situacija u kojima nije jasno koje pravo primjeniti, ako je proizvod proizveden u jednoj državi, nabavljen u drugoj državi, a štetni događaj se dogodi u trećoj državi,što je rezultat razvoja međunarodne trgovine,ali i slobodnog kretanja ljudi i robe,te mnogih drugih čimbenika. Primarno će to biti Konvencija o mjerodavnom pravu za odgovornost proizvođača za vlastite proizvode iz 1973., a sekundarno Uredba (EZ) br. 864/2007 Europskog Parlamenta i Vijeća od 11. srpnja 2007. o pravu koje se primjenjuje na izvanugovorne obveze („Rim II”). Naglasak je na Haškoj konvenciji, unatoč malom broju država potpisnica.Najveći nedostatak ovakvog uređenja je postojanje nejedinstvene primjene pravnih rješenja, a s obzirom na to da Haška konvencija iz 1973. ima vrlo malo zemalja potpisnica, to nije zanemariv nedostatak. Također, smatram da bi, s obzirom na vremensko razdoblje koje je prošlo od donošenja Haške konvencije, trebalo preispitati njezina rješenja, a možda i donijeti novi međunarodnopravni dokument koju bi tada prihvatilo mnogo više država, pa bi ideja o ujednačavanju pravnih rješenja bila mnogo dostižnija nego što je to sada.Smatram da treba inzistirati na uređenju ovog posebnog dijela deliktnog statuta isključivo jednim međunarodnopravim dokumentom.Zaključno, mislim da pitanje utvrđivanja mjerodavnog prava koje će se primijeniti na odgovornost proizvođača za proizvode trenutno ne nudi zadovoljavajuća rješenja, zbog toga što najvažniji izvor relevantnih odredbi nije prihvaćen od većine država, što usporava i otežava postizanje jedinstvenog uređenja te materije,te rezultira upravo suprotnim od onog što se željelo postići.