Prodavateljeva odgovornost za nedostatke prodane stvari dugo vremena nije bila prepoznata kao njegova ugovorna obveza i sav rizik glede eventualnih mana stvari padao je na kupca. Zbog važnosti ugovora o prodaji, rimsko pravo je nastojalo u što većoj mjeri razraditi pojedine institute vezane za ovaj ugovor koji su bili neophodni za funkcioniranje svakodnevnog pravnog prometa. Tako su razvojem trgovine i prometa u rimskoj državi, postavljeni temelji ovome (danas općem) institutu obveznog prava, a recepcijom rimskog prava u srednjem vijeku preneseni su u pravne poretke ostalih europskih država. Uz okvirni prikaz nastanka, pravne prirode i razvoja rimskog ugovora o kupoprodaji, ovaj je rad u prvom redu usredotočen na detaljniju razradu instituta odgovornosti prodavatelja za materijalne nedostatke prodane stvari, koga je rimsko pravo sveobuhvatno i vrlo precizno definiralo. Analizirajući ugovor o kupoprodaji kroz različita razdoblja postojanja rimske države, linija razvoja instituta odgovornosti prodavatelja za materijalne nedostatke bit će povučena od civilnog prava i realne kupoprodaje u obliku mancipacije do klasične konsenzualne kupoprodaje i djelatnosti kurulskih edila te postklasičnog odnosno Justinijanovog prava. U završnom dijelu rada obrađeno je suvremeno hrvatsko pravo te kakva rješenja glede elemenata odgovornosti za materijalne nedostatke stvari kod najvažnijeg obveznopravnog ugovora ono usvaja u svojim pozitivnim propisima.