Cijepljenje djece je nužno i korisno, no razlog zbog kojeg je problematika ovog pitanja uopće nastala jest činjenica da se u ovom slučaju radi o pravu na zdravlje djeteta; jednom od najvažnijih ljudskih prava jedne od najranjivijih društvenih skupina. Ako se uspostavi da postoji i samo jedno relevantno znanstveno istraživanje koje bi ukazivalo na to da će djetetovo zdravlje biti ugroženo cijepljenjem, strah roditelja moramo smatrati opravdanim. Stah je često izvor neznanja i zabluda, a ukoliko je učestao i poprima velike razmjere može biti i veoma opasan. Na nadležnim institucijama, Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji na međunarodnoj razini, te Centrima za socijalnu skrb i liječnicima na nacionalnoj razini leži obveza u edukaciji građana, osobito roditelja. Nečinjenje navedenog i zastrašivanje javnosti od mogućih kontraindikacija i drugih opasnosti od cjepiva i cijepljenja, kao i nametanje prisile bez obrazloženja pokazalo se veoma neučinkovitim obzirom da većina roditelja neće učiniti nešto što smatra potencijalno lošim za svoje dijete ni pod prijetnjom najtežih sankcija. Samo kontinuirani nadzor nad nuspojavama, znanstveni pristup svim pojavama vezanim uz cjepiva, odgovorno ponašanje medicinskih profesionalaca i otvorena komunikacija bitni su preduvjet za osiguravanje uspješnosti programa aktivne imunizacije. Moralna je obveza državnih institucija radi zaštite cjelokupnog pučanstva informiranje roditelja o važnosti cijepljenja i njegovoj niskoj rizičnosti za njihovu djecu, jer kako kaže N. Bulat: „Jedino zdravlja i znanja nikad nije dosta.“