Europska je unija tvorevina sui generis koja se svojom posebnošću izdvaja kako u organizacijskom, tako i u pravnom smislu od svih drugih vrsta zajednica. Od svog nastanka dogovorom svega šest zemalja do danas kada broji 28 članica prošla je dug put na kojem su se izmjenjivale tendencije ka jačanju integracije sa snažnim otporima tim tendencijama. S razvojem Unije razvijao se i posložnjavao njezin pravni sustav. Europske javne politike primjer su te složenosti. Oblikuju se u suradnji mnogobrojnih aktera kako sa nacionalnih razina tako i onih europskih. Implementacija spomenutih politika prepuštena je državama članicama. Direktive kao akte kojima je neka javna politika najčešće uobličena potrebno je transponirati a potom implementirati u nacionalno pravo. Nepravilnosti u smislu nepotpune ili nepravilne transpozicije i implementacije nazivaju se transpozicijskim ili implementacijskim deficitom. Godišnja izvješća Europske komisije kao tijela zaduženog za praćenje stanja na području primjene prava Unije ukazuju na snaženje ovog problema. Pristupi rješavanju deficita kreću se od preporuka Europske komisije i njezine pomoći državama članicama, do formalno Ugovorima predviđenih postupaka protiv država članica zbog povrede prava Unije, koje pokreće Europska komisija a mogu doći i do Europskog suda. Europski sud igra značajnu ulogu u tumačenju prava Unije te kroz svoju bogatu sudsku praksu daje nova značenja i nove dimenzije normama prava zajednice. Problem implementacijskog deficit uočen je i u Hrvatskoj. Pravo Unije dosljedno se transponiralo i implementiralo u godinama neposredno nakon ulaska u Europsku uniju, da bi se kasnije broj postupaka pokrenutih protiv Hrvatske sve vise povećavao.