Porastom broja prekršaja, koji su između ostaloga nastali i konstantnim donošenjem novih zakona i ostalih propisa, nametnulo se pitanje efikasnosti i ekonomičnosti prekršajnog sudovanja. Prekršajni sudovi bili su preopterećeni predmetima kako ozbiljnijih prekršaja tako i banalnih te je bilo nužno pronaći načine kako da se problem riješi pritom imajući na umu da se prekršajni sudovi rasterete, a da počinitelji prekršaja i dalje uživaju svoja zakonska (i ustavna) prava. Uvođenjem instituta prekršajnog naloga Zakonom o prekršajima 2002. godine jedan dio sporova prebacio se na druga tijela državne uprave odnosno proširila se „lepeza“ njihovih ovlaštenja. Daljnji korak, nadasve i najvidljiviji u pomaku racionalnosti i ekonomičnosti, nastupio je prilikom uvođenja instituta obaveznog prekršajnog naloga. Prekršajni i obavezni prekršajni nalog zaslužni su za „buđenje“ uspavanog i tromog pravosudnog sustava ove države te su uz sud uključili i druga tijela koja su ovlaštena izdavati ih, ponajprije policiju, od koje se očekuje sposobnost nošenja sa sve većim brojem novih propisa, a time i novih prekršaja. Na kraju, policija predstavlja ogroman aparat koja na svojim leđima nosi velik dio tereta u vezi izdavanja prekršajnog i obaveznog prekršajnog naloga te je potrebna dodatna edukacija policijskih službenika, a ne samo da se Prekršajni zakon mijenja, bez da se vodi računa o mogućnosti i dovoljnim kapacitetima policije i njezinih službenika od kojih se najviše i očekuje. Za policiju je ovo svakako veliki reformski iskorak kao i sama uloga tužitelja.