Na odabir teme ovoga rada utjecalo je nekoliko čimbenika, najprije, u posljednje dvije godine došlo je do značajnog porasta broja traţitelja azila u Hrvatskoj, a posljedica toga je i pribliţavanje datuma ulaska Hrvatske u Europsku uniju (dalje u tekstu: EU). Hrvatska će ulaskom u EU postati jedna od zemalja na njezinim „vratima“. Porastom broja traţitelja azila (dalje u tekstu: TA) u zemljama, moţe se pretpostaviti da će doći i do porasta broja ograničenja slobode kretanja TA. Ograničenje slobode kretanja, unatoč suprotnim intencijama meĎunarodnih institucija i nevladinih organizacija, postaje sve učestalija i raširenija pojava. Pri ograničavanju, uvijek dolazi do razmeĎa izmeĎu politika zemalja i zaštite ljudskih prava i sloboda. S jedne strane, vlasti koriste ograničavanje kao način odvraćanja imigranata i uspostavu kontrole nad svojim teritorijem. S druge strane, uporaba mjera ograničenja slobode kretanja pokazala se veoma upitnom iz praktičnih, funkcionalnih i pravnih razloga, ali i na razini zaštite ljudskih prava. Mnoge zemlje ograničavanje slobode kretanja koriste i kao način osiguravanja prisutnosti TA do okončanja postupka. Od 2011. godine na teritoriju RH biljeţi se porast broja TA i migranata. Takvoj statistici pridonose i recentna zbivanja na području sjeverne Afrike i Bliskog istoka koja su stvorila novi val migracija prema Europi. Kako je EU postroţila granične mjere na granicama svoje zajednice, migracijska ruta se preusmjerila na područje jugoistočne Europe, a time i na Hrvatsku. Navedene okolnosti rezultirale su povećanim brojem migranata i TA na jugoistoku Europe. Nove društvene prilike i migracijski trendovi zahtijevaju prilagodbu hrvatskog migracijskog i sustava azila na njih. Hrvatska kao zemlja potpisnica brojnih meĎunarodnih i regionalnih dokumenata obvezala se poštivati i osigurati primjenu meĎunarodnih standarda pa tako i u pogledu ograničavanja slobode kretanja. Početkom pristupnih pregovora za članstvo u EU, hrvatsko zakonodavstvo krenulo je i s usuglašavanjem nacionalnog zakonodavstva s europskim. Jedan od standarda koje nameće meĎunarodno i europsko pravo je i uporaba ograničenja slobode kretanja TA kao posljednje mjere. Da bi takva politika bila moguća, potrebno je osigurati odgovarajući nacionalni zakonodavni okvir te postaviti temelje za njegovu primjenu u praksi. Proučavanje hrvatskog zakonodavnog sustava u pogledu blaţih mjera rezultiralo je spoznajom da takve mjere u Hrvatskoj gotovo da i ne postoje, ili one nisu direktno vezane za traţitelje azila, te s toga Hrvatska nije u mogućnosti primjereno odgovoriti na meĎunarodne zahtjeve.