Utvrđivanje podrijetla djeteta, odnosno utvrđivanje istine od koje žene, te od kojeg muškarca dijete potječe važno je kako sa stajališta psihologije razvoja djeteta tako i s pravnog aspekta. Ne ulazeći u subjektivne razloge zbog kojih se može pojaviti sumnja u pogledu podrijetla djeteta, odnosi između djece i roditelja temelje se na biološkoj činjenici rađanja djece. Pravni režim podrijetla djeteta kretao se od davnih rimskih pravila do suvremenih pravnih regulativa o podrijetlu djeteta začetog tuđim genetskim materijalom. Rimsko načelo mater semper certa est (“majka je uvijek poznata“), definira podrijetlo djeteta od majke. Prema tom načelu majka djeteta je žena koja ga je rodila, prema tome za razliku od oca majka je uvijek poznata. Prema načelu pater is est, quem nuptiae demonstrant (“ocem se smatra onaj na koga ukazuje brak“), iz čega proizlazi da se ocem djeteta smatra majčin muž ako je dijete rođeno za vrijeme braka ili u određenom roku nakon prestanka braka. Temeljno rimsko pravno pravilo koje je tisućljećima uređivalo podrijetlo djeteta od majke predstavljalo je razumljivu i naravnopravnu kategoriju sve dok nije zbog utjecaja razvoja biomedicinskih znanosti i tzv. reproduktivnih tehnologija doživjelo mnoge izmjene u hrvatskom zakonodavstvu. Te se prema važećem obiteljskom zakonodavstvu majkom djeteta smatra žena koja ga je rodila, čime je iz neoborive predmnjeve pretvoreno u oborivu pravnu predmnjevu. Odstupanjem od neoborive predmnjeve otvaraju se mogućnosti za ugovaranje poroda i predaje djeteta u vidu zamjenskog majčinstva. Ljudska prokreacija od davnina se odvijala na prirodan način, danas se u određenom broju slučajeva odvija uz pomoć medicine. Iako je roditeljstvo uz pomoć medicine zadnje utočište neplodnim parovima, smatram da bi rađanje ljudske osobe trebalo biti plod posebnog čina ljubavi među supružnicima, što se ne postiže ni uz pomoć medicinskih postupaka niti tome u prilog ide zamjensko majčinstvo.