Ovaj rad bavi se institutom ugovora o arbitraži, kao najvažnijem institutu arbitraže s obzirom da je pokretanje arbitražnog postupka, sam tijek te završetak postupka, ali i ono što slijedi nakon završetka arbitražnog postupka, vezano na postojanje i valjanost ugovora o arbitraži. U Republici Hrvatskoj arbitraža je uređena u nekoliko pravnih izvora od kojih je najznačajnija Konvencija o priznanju i izvršenju stranih arbitražnih odluka, tzv. Newyorška konvencija, iz 1958. godine. Republika Hrvatska je jedna od država koja je konvenciju ratificirala i kompletno ju preuzela Zakonom o arbitraži. Ugovor o arbitraži je definiran u Zakonu o arbitraži kao ugovor kojim stranke podvrgavaju arbitraži sve ili određene sporove koji su među njima nastali ili bi mogli nastati iz određenog pravnog odnosa, ugovornog ili izvanugovornog. Rad se bavi i funkcijama arbitražnog ugovora kojih ima mnogo. On je dokaz da su stranke pristale riješiti određeni postojeći ili budući spor arbitražom, zatim uspostavlja nadležnost arbitražnog suda te je izvor ovlasti arbitara u konkretnom sporu ili sporovima. Kada se za rješavanje spora želi primijeniti arbitraža, ona se može ugovoriti u glavnom ugovoru kao klauzula ili kao poseban ugovor o arbitraži. Inkorporiranošću klauzule u glavni ugovor, pojavilo se pitanje valjanosti klauzule te njezine samostalne postojanosti koja je riješena doktrinom separabilnosti, a ista je obrađena ovim radom. Arbitražni ugovor postiže i određene učinke kao što je derogiranje nadležnosti sudova te zbog svoje nevaljanosti može imati učinak i na poništaj arbitražnog pravorijeka te odbijanje priznanja i izvršenja istog.