U ovome radu naglasak je na azilu kao institutu koji se smatra zaštitom koju pruža država na svom teritoriju osobi koja je pobjegla iz svoje države zbog proganjanja odnosno ugrožavanja života ili ozbiljnog kršenja ljudskih prava. Važnost toga instituta proizlazi iz činjenice da institut azila uređuju i međunarodni dokumenti. Konvencija Ujedinjenih naroda o statusu izbjeglica, usvojena 1951. godine, ima centralno mjesto u međunarodnoj zaštiti izbjeglica. Nadalje, obrađuju se standardi utvrđivanja i priznavanja izbjegličkog statusa. Prava koja imaju izbjeglice su pravo na boravak, stjecanje državljanstva prirođenjem te osobne isprave, pravo na obrazovanje, pravo na rad, pravo na stanovanje, pravo na socijalnu skrb i zdravstvenu zaštitu te pravo na pravnu zaštitu. Načelo non- refoulement dnosno načelo zabrane protjerivanja ili vraćanja je jedno od najbitnijih načela. To načelo štiti izbjeglice koje se nađu na području izvan svoje zemlje podrijetla od prisilnog vraćanja na područje gdje postoji vjerojatnost da bi bili proganjani, mučeni ili ubijeni. Nadalje, u radu se obrađuje sustav azila u Republici Hrvatskoj te primjeri iz sudske prakse Ustavnog suda Republike Hrvatske te upravnih sudova Repulike Hrvatske. Sudeći po sudskoj praksi, drugostupanjska tijela uglavnom potvrđuju odluke prvostupanjskih tijela. Sudovi bi kao neovisna tijela trebali raditi na podizanju standarda azila te na boljoj zaštiti azilanata.