Svoj završni rad pisala sam inspirirana birokratskim fenomenom i svemu što taj pojam sa sobom donosi. Rad se sastoji od četiri poglavlja sa zaključkom kao petim i zadnjim osvrtom na cjelokupan rad. U prvom poglavlju pisala sam o samim počecima izučavanja i nastanka birokracije, istaknuvši Maxa Webera kao prvog mislioca koji je sustavno teorijski razradio model hijerarhijske organizacije u kontekstu legalnog tipa vlasti. Naravno, kao i sa svim pojavama i pojmovima, postoje teoretičari koji daju pozitivne te oni koji daju negativne definicije birokracije. ˝Izraz birokracija kovanica je dvije riječi, francuske bureau (francuska riječ burel – vunena tkanina kojom su se pokrivali uredski stolovi); preneseno riječ označuje same uredske stolove i konačno urede u kojima se stolovi nalaze, i starogrčke kratein (zapovijedati/vladati). Danas taj pojam ima dva značenja, prvo da je ona skup negativnih pojava u svakodnevnom radu uprave, kao što je hladan, neljubazan, arogantan odnos službenika spram građana, kruto i neelastično djelovanje činovnika, velik formalizam u upravi. Drugo je osnovno značenje birokracije u smislu birokratske vlasti. Naveden pojam obuhvaća različite patološke promjene normalnih odnosa između političkih tijela i upravnih organizacija. Kada dođe do takvih patoloških stanja u političkoj zajednici, politička tijela svjesno raskidaju, ako su je uopće imala, vezu sa svojom političkom podlogom, odnosno s biračkim tijelom, i oslanjaju se isključivo na moćan upravni aparat, napose vojni i policijski. Birokratska vlast nije vlast uprave, nego vlast na temelju uprave.˝ Kao posljedice birokratske vlasti najčešće se javljaju porast upravnog aparata te izolacija od građana, upravo zbog toga kao jedan od primjera disfunkcije birokratske organizacije, započinje drugo poglavlje. Drugo poglavlje inspirirano je knjigom Northcote C. Parkinsona (Parkinsonov zakon i druge studije o administraciji, 1959.), kao satiričnim prikazom britanske uprave nakon Drugog svjetskog rata, ˝humoristični kontekst njegova opisa ne bi nam smio prikriti činjenicu da je riječ o ozbiljnim sukobima koji u mikrokozmu pojedine organizacije bitno obilježuju klimu u upravnoj svakodnevnici.˝ Nastavno na drugo poglavlje, treće kao jedno također zanimljivo objašnjenje zašto nastaje i čemu služi hijerarhija u organizacijama je Peterovo načelo, koje vrlo humoristično, makar bi se mnogi složili, realno, objašnjava realnost funkcioniranja upravnog aparata. Kako napredovati, ima li smisla uopće i napredovati, jesmo li kadri obavljati posao na koji smo promaknuti, kako zaposliti sina u tvrtku i mnoge druge teme bile su mi neiscrpni izvor za inspiraciju i pisanje. Ono na što sam sasvim slučajno naišla i što čini četvrto poglavlje rada, knjiga je Adamsa Scotta i njegovo novo Dilbertovo načelo, koje u suvremenom smislu zamjenjuje Peterovo. Iako sam autor već na početku knjige upozorava čitaoce kako nije vrstan tekstopisac, već je izražavanje svoje kreativnosti pronašao u crtanju stripova, knjiga je vrlo kreativno djelo, pomiješano elementima stripa inspiriranim metaforama rada u suvremenim tvrtkama i teksta, kojima nastoji objasniti da ono što je prije nekoliko desetljeća predstavljalo Peterovo načelo koje je ustanovilo međuzavisnost sposobnosti i napredovanja, definirajući da ljudi na poslu napreduju do razine svoje nesposobnosti, Dilbertovo načelo unaprijedilo je tu teoriju, pa kaže kako je najbolji način za uklanjanje nesposobnih ljudi iz proizvodnog procesa, sistematično i izravno delegiranje u onaj dio tvrtke gdje su najmanje štetni – upravu.