Riječ arbitraža (engl. arbitration, franc. arbitrage, tal. arbitrato) označava način rješavanja sporova u kojem treća nepristrana osoba od povjerenja stranaka, arbitar, ima ovlast odlučiti o sporu svojom odlukom. Odluku o sporu koju arbitar (ili više njih) donesu, stranke se obvezuju uvažiti i ispuniti - ona ih u načelu veže jednako kao i sudska odluka. Stoga se i smatra da je arbitraža specifičan oblik suđenja, a arbitar ili arbitri koji tako odlučuju nazivaju se arbitražnim sudom. Objektivna arbitrabilnost određuje koji se sporovi mogu podvrći arbitražnom rješavanju, utvrđena je prinudnim materijalnim pravilima međunarodnog privatnog prava. Poredba različitih nacionalnih arbitražnih prava ukazuje na to da se ta arbitrabilnost ne odnosi samo na novčane sporove već i na nenovčane ako se o njima može zaključiti nagodbu. Na osnovi analize izabranih nacionalnih prava, sudske i arbitražne prakse te Newyorške konvencije, nameće se zaključak da arbitražni i nacionalni sudovi utvrđuje objektivnu arbitrabilnost primjenom legis fori. Sposobnost fizičkih, pravnih i drugih osoba da zaključe ugovor o ar¬bitraži i da budu stranke u sporu pred arbitražnim sudom ocjenjuje se prema pravu koje je za njih mjerodavno. Državljani Republike Hrvatske i pravne osobe hrvatskoga prava, uklju¬čujući i Republiku Hrvatsku te jedinice lokalne samouprave i jedinice područne (regionalne) samouprave, mogu za¬ključiti ugovor o arbitraži i biti stranke u sporu pred arbitražnim sudom. Arbitražni sud može odlučivati o svojoj nadležnosti, uključujući i odlučivanje o svakom prigovoru o postojanju ili valjanosti ugovora o arbitraži. U tu će se svrhu arbitražna klauzula koja je sastavni dio nekog ugovora smatrati kao sporazum nezavisan od ostalih odredaba tog ugovora. Odluka arbitražnog suda o tome da je taj ugovor ništav sama po sebi ne znači da ni arbitražna klauzula nije valjana. Prigovor da arbitražni sud nije nadležan tuženik mora podnijeti naj¬kasnije kad i odgovor na tužbu u kome se upustio u raspravljanje o biti spora. Okolnost što je stranka imenovala arbitra ili što je sudjelovala u imenovanju ar¬bitra ne lišava je prava na podnošenje takvog prigovora. Prigovor da arbitražni sud preko¬račuje granice svojih ovlaštenja mora se podnijeti čim pred¬met za koji se tvrdi da prelazi djelokrug njegovih ovlaštenja bude iznesen u arbitražnom po¬stupku. Arbitražni sud može u oba slučaja dopustiti naknadno podnošenje prigo¬vora ako smatra da je zakaš¬njenje opravdano. Arbitražni sud može odlučivati o prigovoru (ne)nadležnosti, postojanju i valjanosti ugovora o arbitraži kao o prethodnom pitanju ili u odluci o biti spora. Ako arbitražni sud odluči kao o prethodnom pitanju da je nadležan, svaka stranka može, u roku od 30 dana nakon što joj bude dostavljena odluka, tražiti od Trgovačkog suda u Zagrebu ili Županijskog suda u Zagrebu da odluči o tom pitanju. Dok je postupak o tom traženju u tijeku, arbitražni sud može nastaviti postupak i donijeti pravorijek. Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu ili Županijskim sudom u Zagrebu je hitan. Arbitraža danas nije novost, ubraja se među etablirane načine rješavanja sporova, a posvećeno joj je niz djela i rasprava. Osobito u području rješavanja međunarodnih trgovačkih sporova, ali i drugdje, arbitražne su klauzule u ugovorima postale njihov čest sastavni dio. Zato se ponekad smatra da arbitražu ne treba svrstavati u alternativne načine rješavanja sporova, već u standardne, potvrđene metode, posebno u pojedinim područjima i za pojedine vrste predmeta. S druge strane, arbitražno pravo i praksa dinamično se razvijaju, tvoreći živ organizam koji se mijenja i prilagođuje.