Institut osiguranja dokaza uređen je glavom devetnaest Zakona o parničnom postupku, i to člancima 272. do 276., a sastoji se u pribavljanju dokaznog sredstva koje bi po svom sadržaju moglo biti odlučno za formiranje uvjerenja o relevantnim činjenicama, a nužno ga je izvesti izvan redovitog tijeka stvari- u posebnom izvanparničnom postupku ili incidentalnom postupku u sklopu glavnog parničnog postupka. U radu su izložene pretpostavke koje su potrebne da bi sud rješenjem odredio osiguranje dokaza, a odnose se na prijedlog za osiguranje dokaza, probacijsku podobnost i nužnost predloženog dokaza, te objektivnu ugroženost budućeg izvođenja dokaza. Rad nas vodi kroz procesne stadije u kojima je moguće predložiti izvođenje dokaza, te se obrazlažu posljedice osiguranja dokaza u određenom stadiju (prije pokretanja parnije, u tijeku parnice, nakon pravomoćnog okončanja parnice). Obrađena su pitanja važna za tijek postupka osiguranja dokaza, a osobito nadležnost i sastav suda, dostava prijedloga za osiguranje dokaza te troškovi u postupku osiguranja dokaza. Korištena je kompartivna metoda u proučavanju instituta osiguranja dokaza: uz to što je prikazan razvoj tog instituta kroz vrijeme, napravljena je i usporedba pojedinih segmenata postupka osiguranja dokaza u hrvatskom i austrijskom pravu.