Pomorsko dobro je opće dobro i jedno od najvažnijih i najbogatijih prirodnih bogatstva koje Republika Hrvatska ima. Kao opće dobro, pomorsko dobro je na upotrebi svih građana te ne može biti predmet stvarnih prava odnosno ne može biti u vlasti pojedinaca. Jedino pravo koje je moguće osnovati na pomorskom dobru jest koncesija. Na taj način se dio pomorskog dobra isključuje iz režima općeg dobra i povjerava određenom pravnom subjektu na gospodarsko iskorištavanje ili posebnu upotrebu. Smatram da se tako ostvaruju brojne koristi koje su u općem, javnom interesu. Na primjer, koncesija omogućuje da se izgradi razna infrastruktura (ceste, vodovod, kanalizacija), luke, hoteli, brodogradilišta i drugo. Sve to ima važan gospodarski i turistički značaj za cijelu državu i sve njene građane. No, s druge strane, s obzirom da se radi o dobru od interesa za RH i da uživa njenu posebnu zaštitu, smatram da treba biti oprezan sa upravljanjem pomorskim dobrom. Upravo zbog njegove važnosti hrvatski zakonodavac bi trebao urediti to područje na jednostavan, transparentan, svima razumljiv način koji bi osigurao pravnu sigurnost i pravedno iskorištavanje pomorskog dobra. U ovom radu prikazat ću razliku između instituta koncesije i koncesijskog odobrenja na pomorskom dobru. U prvom dijelu ću ukratko objasniti što je pomorsko dobro i navesti glavna obilježja koncesije. Zatim ću prikazati kako je uređena koncesija na pomorskom dobru, a kako koncesijsko odobrenje. Metodom analize i komparacije, prikazat ću razlike između ta dva pravna instituta.