U ovom radu ćemo se posvetiti istraživanju onoga što čini nemeđunarodni oružani sukob i kako je reguliran, proučit ćemo njegove osnovne karakteristike i glavne aktere. Bavit ćemo se i problematikom odgovornosti sukobljenih strana za međunarodne zločine, zaštitom civilnog stanovništva, objasniti nedozvoljene načine vođenja neprijateljstava i posvetiti se pitanju strane intervencije u sukob. Cilj ovog rada je na pregledan i sistematičan način objasniti čitatelju pojam i obilježja nemeđunarodnog oružanog uskoba, što je i u kojem smjeru se razvija. Danas se u literaturi govori o pravu nemeđunarodnih oružanih sukoba. Čine ga međunarodni ugovori i međunarodno običajno pravo. Najveći korak prema reguliranju nemeđunarodnih oružanih sukoba je napravljen 1949. godine stupanjem na snagu četiriju Ženevskih konvencija o zaštiti žrtava rata od 12. kolovoza 1949. godine. Članak 3. koji je zajednički za sve četiri konvencije (u daljnjem tekstu: zajednički članak 3.) se odnosi na nemeđunarodne oružane sukobe te je upravo on započeo razvoj prava nemeđunarodnih oružanih sukoba. Tri desetljeća poslije, točnije 8. lipnja 1977. godine pravo nemeđunarodnih oružanih sukoba je učinilo značajan korak u razvoju stupanjem na snagu Dopunskog protokola uz Ženevske konvencije koji se tiče zaštite žrtava nemeđunardnih oružanih sukoba (u daljnjem tekstu: Dopunski protokol II.). Osim Dopunskog protokola postoje i dodatni međunarodni ugovori koji se odnose na nemeđunarodne oružane sukobe koje ćemo kasnije obraditi. Zbog sve bržeg i dinamičnijeg svijeta u kojem države nastoje izbjeći otvorene međunarodne sukobe dolazi do porasta broja nemeđunarodnih oružanih sukoba i masovnog kršenja humanitarnog prava. Klasična neprijateljstva između država i otvoreni sukobi su sve rjeđi, granice se brišu a glavni akteri su terorističke skupine, pobunjenici i razne međunarodne koalicije. Kako se mijenja trend u vođenju sukoba tako će i pravo nemeđunarodnih oružanih sukoba trebati držati korak sa promjenjivom situacijom te se nadamo jednog dana biti sveobuhvatnije regulirano kao i pravo međunarodnih oružanih sukoba. Pravo nemeđunarodnih oružanih sukoba je osjetljivo područje u kojem se treba balansirati između zadiranja u državni suverenitet i potrebe zaštite ljudskih prava i sprječavanja kršenja humanitarnog prava. Unatoč sporijem razvoju u usporedbi s ius in bello, pomaci su ipak vidljivi i značajni te je otvoren put za daljnje reguliranje i razvoj ove grane prava.