U ovom radu prikazani su mehanizmi međunarodne zaštite u hrvatskom pravu. U prvom dijelu opisan je razvoj instrumenata međunarodne zaštite u međunarodnom i europskom pravu, kako bi se usvojila terminologija pojma izbjeglice, osnovna načela zaštite izbjeglica te prikazali minimalnih standardi zaštite na međunarodnoj i regionalnoj razini radi kasnije usporedbe usklađenosti propisa i razine zajamčenih standarda u nacionalnom pravu. Središnji dio prikazuje institute Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, koji predstavlja okosnicu hrvatskog sustava azila. Iz analize pojedinih odredbi proizlazi da je Zakon gotovo u potpunosti usklađen s pravnom stečevinom Europske Unije te su u njemu uspješno implementirane brojne europske direktive. Kako se i zajednički europski sustav azila temelji na poštivanju odredbi Konvencije o pravnom položaju izbjeglica iz 1951. te Protokola iz 1967. te je Hrvatska potpisnica istih, u skladu je i s međunarodnim standardima zaštite. Razina prava zajamčena tražiteljima zaštite, odnosno po odobrenju statusa azilantima i strancima pod supsidijarnom zaštitom, na zadovoljavajućoj je razini, no ima prostora za daljnji napredak i poboljšanje. Problemi se javljaju prilikom provedbe zakona u praksi te ostvarivanja zajamčenih prava, posebno pri integraciji u društvo po odobrenju statusa gdje još uvijek veliku ulogu imaju organizacije civilnog društva. Završno je izvršen uvid u sudsku praksu upravnih sudova koja ukazuje na veliki postotak potvrđivanja prvostupanjskih rješenja u upravnim sporovima te su obrađene dvije presude Ustavnog suda povodom tužbi koji su podnositelji podnijeli protiv odluka upravnih sudova.