Kroz ovaj rad prikazana je ustavna koncepcija referenduma kao sredstvo političkih stranaka, kao sredstvo državnog poglavara, te kao sredstvo samih građana. Kroz ustavne koncepcije je objašnjena razlika između njih samih u kojoj se navodi važnost određivanja glavnog autora akta o kome će narod donijeti konačnu odluku, prije same faze postupka i neposrednog odlučivanja naroda. Republika Hrvatska je nakon ustavnih promjena u studenome 2000. godine usvojila ustavnu koncepciju referenduma kao sredstva građana. Kroz daljnji rad su navedene vrste referenduma i njihovo raspisivanje, a zakonski okvir u Hrvatskoj definira tri vrste referenduma: državni referendum, lokalni referendum i savjetodavni referendum. Osim toga, iako opoziv općinskih načelnika, gradonačelnika i župana te njihovih zamjenika ne spada po definiciji u referendume jer se u institutu opoziva radi o izjašnjavanju o smjeni čelnika lokalne i regionalne samouprave, on se u ovoj analizi navodi jer se organizira i provodi na isti način kao i referendum . Rad prikazuje praksu Ustavnog suda Republike Hrvatske u vezi referenduma o ustavnoj definiciji braka u Hrvatskoj, referendum o outsourcingu, referendum o kvoti za primjenu Ustavnog zakona o pravima manjina, te raspisivanje referenduma vezano uz kolektivne ugovore i pregovore o njima. U radu su navedeni članci Ustava i Zakona na kojima je Ustavni sud temeljio svoje odluke, te su kroz Ustav i Zakone navedena prava i obveze svih strana po pitanju referenduma.