U javnoj upravi se u novije vrijeme govori o etici kao o nužnosti, kao o segmentu bez koje ne postoji kvalitetna javna uprava. Pojam etike javne uprave se općenito ne može staviti pod jednu definiciju jer se radi o složenom pojmu koji se iz različitih izvora definira drugačije, no moglo bi se reći da se etikom smatra skup društvenih pravila koje je službenik usvojio kao svoj osobni kriterij ponašanja s obzirom na svojstvo javnog službenika. Upravo su povjerenici za etiku glavni mehanizam za sankcioniranje neetičkog ponašanja u upravnoj organizaciji. Imenuju se iz reda državnih službenika, a kao prava i obveze im se navode praćenje primjene etičkog kodeksa u državnom tijelu, promicanje etičkog ponašanja u međusobnim odnosima državnih službenika te odnosima službenika prema građanima, zaprimanje pritužbi službenika i građana na neetičko ponašanje i postupanje službenika, provođenje postupka ispitivanja osnovanosti pritužbe, te vođenje evidencije o zaprimljenim pritužbama. Građani, pravne osobe te državni službenici mogu povjereniku za etiku podnijeti pritužbu na neetično ponašanje državnih službenika, za koje smatraju da je protivno odredbama Etičkog kodeksa državnih službenika (NN 40/11 i 13/12). Iako se Etički kodeks državnih službenika odnosi upravo na državne službenike, nerijetko se podnose pritužbe i na službenike niže teritorijane razine ili one koji se ne smatraju državnim službenicima, zbog čega bi svakako valjalo donijeti neki univerzalni propis koji bi obuhvatio sve javne službenike. Međutim, pokušaj da Zakon o etičkom sustavu u javnom sektoru zaživi nije uspio, s jedne strane zbog nedostatka političke volje za provedbu istog, s druge strane zbog toga što nije u tradiciji europskih zemalja da postoji takav zakon. Možda bi zato Etički kodeks valjalo proširiti i na ostale službenike javnog sektora kako bi se odredbe za sve javne službenike ujednačile i kako ne bi postojali neujednačeni kodeksi, a samim time i različite odredbe o pravima i obvezama povjerenika za etiku. Pogotovo bi trebala postojati obveza donošenja etičkog kodeksa na svim nižim teritorijalnim razinama, pa tako i obveza imenovanja povjerenika za etiku, jer na nižim teritorijalnim razinama postoji neposredniji odnos službenika i građana, a prema vrsti povrede Etičkog kodeksa državnih službenika upravo su pritužbe na ponašanje prema građanima godinama pri vrhu po broju pritužbi.