U ovome se radu obrađuju promjene i problematika pravnog položaja osoba koje su u stanju neubrojivosti počinile protupravno djelo. Njihov položaj reguliran je u Kaznenom zakonu i Zakonu o kaznenom postupku, a u postupku prisilnog smještaja i odredbama Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama. Naime, neubrojiva osoba nije kriva i ne može snositi kaznenopravne sankcije. Prvi dio rada bavi se općenitom definicijom ubrojivosti te promjenama kaznenog materijalnog prava relevantnima za neubrojive osobe s osvrtom na novu koncepciju krivnje usvojenu u KZ/11. Drugi dio rada posvećen je posebnom postupku koji se primjenjuje prema neubrojivim počiniteljima, a normiran je odredbama Zakona o kaznenom postupku. On se razlikuje od redovitog kaznenog postupka jer neubrojivi okrivljenici nisu u stanju adekvatno zaštititi svoja prava i interese te im se na taj način omogućuje veći stupanj zaštite. Završni dio rada bavi se prisilnim smještajem do kojega dolazi ako sud u kaznenom postupku utvrdi da je osoba u stanju neubrojivosti počinila protupravno djelo te da postoji vjerojatnost da bi ta osoba zbog težih duševnih smetnji, zbog kojih je nastupila njezina neubrojivost, mogla ponovno počiniti teže kazneno djelo i da je za otklanjanje te opasnosti potrebno njezino liječenje u psihijatrijskoj ustanovi ili na slobodi.