Ovim radom analizira se kazneno djelo genocida s posebnim naglaskom na objektivnom elementu genocidnih radnji jer je njihovo postojanje obično prvi pokazatelj da je u tijeku počinjenje genocida, proučavajući jesu li usmjerene na zaštićenu skupinu te je li pri njihovu počinjenju bila prisutna genocidna namjera uništenja te skupine. S obzirom na to, postoje čvrsti dokazi da su u Mijanmaru počinjene brojne genocidne radnje prema pripadnicima skupine Rohingya, no ostaje pitanje je li pri takvom djelovanju prisutna bila i genocidna namjera njihova uništenja. Međunarodni sud je u svojim ranijim presudama, u kojima je odlučivao o međunarodnopravnoj odgovornosti država za genocid, zauzeo jasan stav da je specijalnu namjeru genocida potrebno nedvojbeno utvrditi, tako da se ne ostavlja prostora sumnji da je u tijeku bilo ostvarenje nekog drugog cilja, umjesto onog uništenja skupine. S tim u vezi, javlja se problematika odnosa genocida s pojmom entičko čišćenje. Deportacije velikog broja Rohingya u susjedni Bangladeš ukazuju upravo na to da konačni cilj protupravnog djelovanja prema zaštićenoj skupini možda i nije bio uništenje te skupine, nego (samo) njeno uklanjanje, tj. protjerivanje s određenog područja. Ipak, prilikom ostvarenja i tog cilja mogu biti počinjene brojne genocidne radnje poput ubojstava ili nanošenja teških tjelesnih i duševnih povreda, tako da međucilj tog djelovanja može biti i uništenje skupine. Stoga, konačnu odluku o tome je li Mijanmar povrijedio odredbe Konvencije o sprječavanju i kažnjavanju genocida leži na Međunarodnom sudu pred kojim je postupak pokrenut u studenom 2019. godine.