Klijentelizam je sociološki oblik političke korupcije pomoću raznih potkupljivanja koja nisu izražena monetarno. U pitanju je oblik političkog potkupljivanja koje podrazumijeva zloupotrebu institucionalnih pozicija u cilju osobnih ili probitaka interesno povezanih grupa. Oblik je društvene organiziranosti i djelovanja u kojem pristup resursima moći kontroliraju nositelji moći u funkciji pokrovitelja, a koje omogućavaju isključivo svojim klijentima, pojedincima koji ih u zamjenu podržavaju te u kojem strateški profitiraju svi koji su umreženi u neki oblik udruženja čija je osnovna funkcija zajednički nastup u društvu. Najizraženiji takav oblik je politička stranka. Klijentelizama nije suvremeni izum već potječe od odnosa "pokrovitelja" ("patrona") i njihovih "štićenika" ("klijenata") koji je obilježio cijelu rimsku povijest. Politička formula rimskog carstva koja čini prethodnu praksu klijentstva bila je preporuka a samo društvo i društvene veze bile su zasnovane na prijateljstvu dok je mehanizam uzajamnosti bio osnova društvenih odnosa. Da klijentelizam nije relikvij prošlosti potvrđuju u modernom društvu postojanje brojnih antikorupcijskih strategija i mjera, zakona o sprečavanju sukoba interesa, etičkih kodeksa i kodeksa ponašanja koji pokazuju da na globalnoj razini postoji tendencija institucionalne i normativne regulacije koja jasno izražava potrebu reguliranja ponašanja birokrata kao i nositelja vlasti kao dokazi da takva ponašanja nisu zastarjela već da predstavljaju ozbiljnu prijetnju demokratskom razvitku. Klijentelizam predstavlja bitnu prepreku razvitku i očuvanju globalnog demokratskog napretka te potkopava osnovne ideje demokracije i vladavine prava. Klijentelizam u demokratskom razvijenom sustavu možemo gledati i kao političko nasilje nad cijelom jednom frakcijom građana. Uzima maha kada nema političke odgovornosti i odgovornosti prema građanima. Na izborim se ne dobivaju položaji i beneficije vladanja već se dobiva povjerenje u nositelje vlasti te time i u institucije da će služiti široj javnosti i nadnacionalnom interesu. Klijentelizam može biti strukturno povezan s korupcijom, pa je u analizi neodvojiv od nje, ali se bitno razlikuje od korupcije obzirom da se kod klijentelizma političke odluke mijenjaju za političku potporu, dok se kod korupcije odluke “prodaju” za novac ili za ono što ima materijalnu vrijednost. Rast političke korupcije usko je povezan s usponom stranaka koji danas u političkom okruženju prevladavaju a to su stranke koje se nazivaju profesionalnom biračkom strankom, kartelskom strankom ili novom kadrovskom strankom a koja je primarno usmjerena na izbore, birače i medijski tip kampanje. Klijentelizam je stoga u ovom smislu oblik djelovanja koji karakterizira pristup pozicijama, poslovima ili informacijama koji bi trebali biti na raspolaganju pod jednakim uvjetima svim građanima ili organizacijama a koji se omogućava prema kriterijima stranačke pripadnosti u zamjenu za političku podršku i zaštitu političkih interesa onih koji imaju kontrolu nad resursima. Posebno izražen oblik klijentelističkog ponašanja u kojima transakcija između pokrovitelja i klijenta nije lako vidljiva i uočljiva je sofisticirani oblik korupcije u obliku političkog imenovanje dužnosnika, rukovodećih službenika u državnom i javnom sektoru kao i na čelne funkcije gospodarskih poduzeća u vlasništvu Republike Hrvatske prema spoils sistemu prema kojem izborni pobjednik, čelna osoba vodeće političke stranke popunjava određena mjesta u javnoj upravi svojim pristašama, neovisno o njihovoj kvalificiranosti za poslove. Osim vladinih portfelja koji su rezervirani za vodstvo stranke, postoji čitav niz radnih mjesta na nižim razinama koji su pod kontrolom nositelja vlasti i čije popunjavanje ovisi isključivo o vladinim imenovanjima, to su mjesta koja su u rezervirana za stranačke aktiviste i pristalice a stranka na takav način stvara patronažne (pokroviteljske) mreže. Sustav u kojem postoji opasnost da oni interesi koji bi trebali biti stvarni i javni postanu isključivo institucionalni interesi, odnosno osobni interesi politike i političkih pristaša, povećava neučinkovitost administracije na svim razinama stvarajući začarani krug zarobljenosti države. Korupcija, nepotizam i klijentelizam kao inačice jednakog oblika destrukcije sistema dovode do pojma meritokracije kao pojma ideala, načela jednakosti prilika koji se odnosi se na proces suprotan procesu političkog kadroviranja i prevelike politizacije i utjecaja političkih elita na kriterije za napredak i izbor kadrova koji ne uključuju znanje i sposobnost, već podobnost. Idealni meritokratski odabir bila bi mješavina različitih kvaliteta i kompetencija, međutim to je stanje utopije koje je teško postići.