Upravni su ugovori u hrvatskom pravnom poretku prvi put uređeni Zakonom o općem upravnom postupku iz 2009. godine. Hrvatski se zakonodavac prilikom regulacije upravnih ugovora u Hrvatskoj poslužio francuskim i njemačkim modelom. Bitne odrednice upravnih ugovora regulirane su već spomenutim Zakonom o općem upravnom postupku, dok je podrobnija regulacija ove vrste ugovora prepuštena posebnim zakonima. Prema tom zakonu, određuju se uvjeti za sklapanje i predmet upravnog ugovora, zatim ništetnost upravnog ugovora, izmjena upravnog ugovora zbog promijenjenih okolnosti, jednostrani raskid upravnog ugovora te prigovor na upravni ugovor. Upravna područja u kojima se upravni ugovori ili ugovori sa nekim elementima upravnih ugovora sklapaju jesu područje koncesija, javnih nabava te javno-privatnog partnerstva. Temeljne su značajke upravnih ugovora: subjekti ugovornog odnosa, cilj odnosno svrha radi koje se ugovor sklapa te posebne pretpostavke za sklapanje upravnih ugovora. Stranke upravnog ugovora su u subordiniranom položaju, javnopravno tijelo kao stranka ugovora nastupa s jačom voljom. Cilj sklapanja ovih ugovora jest postizanje općeg interesa dok su posebne pretpostavke poput provođenja javnog natječaja prije sklapanja ugovora propisane zakonom. Rješavanje sporova iz upravnih ugovora u nadležnosti je upravnih sudova. Četiri su prvostupanjaska suda, u Zagrebu, Rijeci, Splitu i Osijeku. Sud drugog stupnja je Visoki upravni sud Republike Hrvatske sa sjedištem u Zagrebu.