Arbitraža je postupak namijenjen rješavanju sporova među strankama putem obvezujuće odluke koja se nameće strankama, do koje se može doći i uz pomoć nagodbe. Unatoč različitosti pravnih pozadina i kulturoloških razlika sudionika u arbitraži, struka se slaže da iz međunarodne arbitražne prakse proizlazi transnacionalni standard koji nadilazi mnoge postojeće razlike, pa poticanje na nagodbu postaje sve važniji dio mandata arbitraže. Ovakvo široko razumijevanje arbitražne uloge priznato je sada u mnogim modernim arbitražnim zakonima i arbitražnim pravilima, a u tom su pogledu posebno značajna CEDR Pravila, koja su, ne samo izravan pokazatelj stvaranja transnacionalne prakse, već su i legitiman alat za orijentaciju arbitara u pokušajima nagodbe s jasno postavljenim zaštitnim mjerama kao što su davanje informiranog pristanka, procjena točno određenog trenutka za djelovanje, održavanje standarda profesionalnosti arbitra za neometan daljnji tijek odnosa povjerenja te razne druge kreativne tehnike koje mogu uključivati i tehnike medijacije. U suvremenoj praksi tako je prepoznata potreba stranaka za efikasnim rješavanjem spora u što kraćem vremenu i uz što manje troškova. Međunarodni arbitri, bez obzira na svoju kulturološku pozadinu, počinju shvaćati olakšavanje nagodbe kao neizostavni dio svog mandata.