Problematika svemirskog otpada jedno je od važnijih pitanja današnjice kojim se bavi velik broj znanstvenika pokušavajući pronaći adekvatno rješenje za njegovu sanaciju i pravno uređenje. Na početku istraživanja svemira, taj prostor bio je prazan i slobodan za neograničenu upotrebu, ali sada postaje sve više popunjen satelitima, a nažalost i sa svemirskim otpadom. Svemirski objekti vrlo često se sudare s prirodnim svemirskim otpadom poput meteorita, ali sada postoji i dodatna mogućnost sudara sa svemirskim otpadom koji je stvoren ljudskim aktivnostima. S obzirom na veliku brzinu kojom se taj otpad kreće i najmanji komadić može nanijeti veliku štetu svemirskom objektu, a veći čak omesti čitavu misiju koju pojedini satelit ima. Trenutačno međunarodnopravno uređenje sačinjava pet ugovora donesenih prošlog stoljeća, pisani generalnim terminima i shodno tome teško primjenjivih na problematiku svemirskog otpada. Nakon njih razvio se set smjernica donesenih od strane Odbora za međuagencijsku koordinaciju upravljanja svemirskim otpadom (Inter-Agency Space Debris Coordination Committee, IADC) i Ujedinjenih naroda (UN) koje izravno uređuju materiju svemirskog otpada, no koje su po svojoj pravnoj prirodi neobvezujuće. Postoje određeni prijedlozi u pogledu novog režima koji će urediti pitanje svemirskog otpada, svaki povezan s određenim prednostima, ali i manama. Ključno pitanje koje se postavlja jest da li su države svojom praksom pridržavanja i primjenjivanja uputa i preporuka iz smjernica razvile običajno pravo prema kojem bi smjernice bile obvezujuće za sve države na razini običajnog prava, neovisno što su inicijalno bile sadržane u pravno neobvezujućem dokumentu.