Prava izbjeglica zajamčena su brojnim međunarodnim dokumentima, a središnje mjesto ima Konvencija Ujedinjenih naroda o pravnom položaju izbjeglica usvojena 1951. godine. U prvom dijelu rada, nakon kratkog konteksta zaštite ljudskih prava, definira se pojam izbjeglice i uvjeti pod kojima se stječe taj status. Središnji dio rada obrađuje institut azila i prava koja su izbjeglicama zajamčena u državi prihvata, prvenstveno ona osobnopravnog i socijalnog karaktera. U kontekstu položaja izbjeglica u državi prihvata, obrađuje se i pravni položaj djece bez pratnje. Termini koji se koriste u radu, “država podrijetla” i “država prihvata”, označavaju državu čiju je zaštitu osoba izgubila, odnosno državu u kojoj je osoba potražila zaštitu. Institut koji predstavlja temelj međunarodne zaštite - “non-refoulement”, štiti izbjeglice od prisilnog vraćanja na područje gdje bi njihovi život ili sloboda bili ugroženi. U završnom dijelu rada obrađuju se instituti koji dovode do prestanka izbjegličkog statusa te je objašnjena uloga međuvladinih organizama i međunarodnih nevladinih organizacija u zaštiti izbjeglica.