Cilj ovog diplomskog rada bio je analizirati postojeće uređenje radnog vremena na razini prava Europske unije i prava Republike Hrvatske te izložiti postojeću i moguću fleksibilizaciju radnog vremena. Temeljni pravni izvor na razini prava Europske unije, koji uređuje radno vrijeme je Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća Europe od 4. studenog 2003. o određenim vidovima organizacije radnog vremena, a temeljni pravni izvor na razini prava Republike Hrvatske, koji uređuje radno vrijeme je Zakon o radu iz 2014., s pripadajućim izmjenama iz 2017. i 2019. godine. Spomenuta Direktiva postavlja minimalne standarde organizacije radnog vremena s ciljem zaštite zdravlja i sigurnosti radnika. U prvom dijelu definira pojmove vezane uz radno vrijeme, u drugom dijelu propisuje minimalno trajanje odmora, pravila rasporeda radnog vremena i noćnog rada te najdulje trajanje tjednog radnog vremena od 48 sati, u trećem dijelu propisuje moguća odstupanja od svojih odredbi. Upravo je u odnosu na odredbu Direktive o najduljem tjednom radnom vremenu moguće fleksibilnije uređenje pa države članice mogu pod određenim uvjetima izuzeti od primjene tu odredbu i na taj način omogućiti radnicima da rade dulje ukoliko to žele. Zakon o radu organizira radno vrijeme najprije po duljini trajanja pa govorimo o punom, nepunom i skraćenom radnom vremenu. Svrha rada u nepunom radnom vremenu je prilagodba na uvjete na tržištu rada, a svrha rada u skraćenom radnom vremenu je zaštita radnika koji rade na štetnim poslovima. Najdulje tjedno radno vrijeme propisano je Zakonom o radu, u skladu s Direktivom o radnom vremenu, u trajanju od 48 sati. Iznimka od tih 48 sati rada tjedno su prekovremeni rad i preraspodjela radnog vremena. U okviru ta dva instituta omogućena je fleksibilizacija radnog vremena radi prilagodbe potrebama posla. Potencijal fleksibilizacije radnog vremena skriva se i kod smjenskog, odnosno noćnog rada budući da takav rad stvara problem neusklađenosti s društvenim životom. U vidu daljnje fleksibilizacije radnih uvjeta izložena je i fleksibilizacija mjesta rada. Ona je još uvijek iznimka, barem na području Republike Hrvatske, a sve dok ta iznimka ne postane pravilo otvoren je prostor za daljnju fleksibilizaciju. Institut radnog vremena jedna je od temeljnih životnih okosnica svakog čovjeka koji radi i zbog toga je njegovo uređenje, ali i fleksibilizacija istog, vrlo važno.