Sažetak | Rad se bavi pojmom perifernog pripisivanja iz teorije Hansa Kelsena, odnosom kojeg pravo uspostavlja između pravnog uvjeta i posljedice kao materijalnih činjenica. Kao temeljni pojam pravne znanosti, Kelsen ga opisuje kroz usporedbu s uzročnošću, temeljnim načelom prirodnih znanosti koje također, iako na drukčiji način, povezuje materijalne činjenice.
Osim prikaza same usporedbe, u radu se obrađuje način na koji Kelsen koristi usporedbu dva odnosa u prilog pravne znanosti. Prvo, njihova se razlika koristi da se motivira potreba za autonomijom pravne znanosti. Ako ima smisla reći da su stvari povezane na način koji nije uzročni odnos, ima smisla reći da postoji potreba za znanošću koja opisuje stvari kroz prizmu tog odnosa. Drugo, isticanjem se sličnosti između pripisivanja i uzročnosti te posljedično pravne i prirodne znanosti, pokušava uzdići znanstveni ugled one prve. Budući da su, u Kelsenovim djelima, odnosi uzročnosti zapravo znanstveni zakoni, istraživanje ovog drugog Kelsenovog poteza zahtjeva objašnjenje što točno čini znanstvene zakona tako važnima u znanstvenom objašnjavanju i može li se isto preslikati na odnos imputacije. Odgovor na ovo nije sasvim očit, no rad oprezno predlaže da bi se Kelsen mogao poslužiti idejom nomičke nužnosti zakona, budući da Kelsen, u ranijim radovima barem, oba odnosa opisuje kao nužne. Kada u kasnijim radovima Kelsen odstupi od ove karakterizacije, postavlja se pitanje može li cijeli manevar uopće opstati. |