Ovaj završni rad za cilj ima osvrt na zakonodavni razvoj legalizacije u Republici Hrvatskoj, izradu potrebne dokumentacije, tijek i provedbu samog postupka, brojne popratne troškove, ali i prednosti koje građani dobivaju legalizacijom. U Republici Hrvatskoj vrlo je izražen trend bespravne gradnje objekata. Razlozi takvoj tendenciji su različiti, a mogu se kretati od ne sređenih imovinsko pravnih pitanja, vremenskog perioda trajanja samog postupka kao i zbog velikih materijalnih izdataka koje zahtjeva cijeli postupak. Bespravna gradnja poznatija je pod pojmom „divlja gradnja“ kojom se narušava prostor i smanjuju mogućnosti budućeg razvoja. Pojam legalizacije nije definiran zakonom ali se kao njegova definicija u upravnopravnoj praksi uzima da pojam legalizacije nezakonito izgrađenih građevina označava izjednačavanje nezakonito izgrađene građevine sa građevinom izgrađenom u skladu sa propisima koji uređuju upravno područje prostornog uređenja i gradnje. Legalizacija kao institut po prvi puta se javlja u Zakonu o prostornom uređenju i planiranju donesenom 1980. godine. Brojnim drugim zakonima koji su ga slijedili nastojalo se urediti pitanje legalizacije nezakonito izgrađenih objekata, konačno to je postignuto donošenjem Zakona o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama koji je stupio na snagu 2012. godine.